Marijan Grbavac – Mirić: Gluma je moj život!

Intervju nam se nekako poklopio povodom obilježavanja manifestacije Noć knjige, Dana hrvatske knjige, Dana svjetske knjige i autorskih prava. I sve to ovog vikenda. Mnogo je uloga odradio za života i još je uvijek neumoran pred svjetlima reflektora bez kojih svoj život ne može ni zamisliti. Jedan je Mirić iz Prološca – glumac i čelni čovjek Dramske udruge Proložac – Marijan Grbavac.

Zadnji smo put ovako medijski popričali par dana pred Božić, sad već davne 2014. u Imotskom. Nakon dugo vremena sad imamo – čin drugi. Što se od tada promijenilo u Vašem glumačkom životu?

U mom glumačkom životu, manje – više ide po starom. Puno više igram, ne samo u prološkom kazalištu, nego kao gost glumac u: sinjskom, kaštelanskom, trogirskom kazalištu i velika novina je to što je u Omišu osnovano profesionalno kazalište. Tamo nastupam kao profesionalni glumac. Trenutno u tom teatru pripremamo novu predstavu “Kralj Edip “, nastupam u ulozi kao Kreont. Možda je i to novo, a vezano je za moj angažman, već godinama nastupam na Radio Splitu, kao stalni vanjski suradnik u emisiji “Kad se smijah, tad i bijah “, urednika i voditelja našega Mladena Vukovića. Gluma je jednostavno moj život.

Dramska udruga Proložac u punom je pogonu. Dosta ste predstava odigrali u posljednje vrijeme van terena Imotske krajine, naročito u korizmi kada je aktualan „Veronikin rubac“. Kako gledaju na Vas kada dođete u njihovo mjesto, ali i na samu predstavu?

Da, Dramska udruga Proložac je stalno prisutna na mnogim pozornicama lijepe naše i u BIH, a trajemo već 20 godina, Nadam se još bar 100. “Veronikin rubac ” je naša najdugovječnija i naj nagrađivanija predstava. Nema festivala ili kazališne smotre na kojoj nismo osvojili bar dvije nagrade. Ljudi nas rado gledaju i s takvom ljubavlju igramo da to publika jednako prepoznaje bilo u kojem gradu igramo. To je naša zavjetna predstava koju ćemo igrati dok smo živi. U korizmi smo ove godine nastupili u: Orebiću, Mostaru, Tomislavgradu, Livnu, Kupresu Zagrebu… Na žalost ni u jednom mjestu Imotske krajine. “Niko nije prorok u svom selu “.

Ove godine slavite i veliki jubilej – 20 godina djelovanja udruge. Spremate li što za taj dan, a i općenito za ovo ljeto?

Da, ove godine slavimo 20 godina i pripremamo veliku feštu s posebnim programom i s kojim ćete ubrzo biti upoznati. Naravno za ljeto se uvijek posebno pripremamo i imamo mnoga gostovanja sa starim našim komedijama. U pripremi je i najnovija naša komedija i to se nadamo uskoro novoj premijeri. “Smijeh je lijek “.

Prije dvije godine gledao sam vas u Imotskom kako igrate Tina Ujevića podno Topane. Kako je to iznutra Marijane, igrati Ujevića?

Za mene je igrati Tina nešto što se ne da opisati običnim riječima. Imam osjećaj da sam Tina prvi put čitao kad sam naučio prva slova. Tinovo djelo je moja zvijezda vodilja, on je predodredio moj život. Ja gotovo pa živim njegove stihove, njegovu prozu. Uživam u tome, bolje reći ja to osjećam.

Je li zahvalan život glumca u Hrvatskoj u današnje vrijeme?

Zahvalan baš i nije, kao i sva umjetnost. Možda je privilegij jer ljudi koji se tim bave rade to zato što to vole, što osjećaju. To je njihov život. Kad našim političarima spomenete umjetnost oni se hvataju za pištolj. Bez obzira na to mi idemo dalje jer kako bi rekao Tin:” Ja idem putem svoga sloma “.

Ima li ljepšeg života od glume?

Za mene ne! Ja bez: knjige, pozornice, svjetla reflektora i publike ne bih mogao živjeti. Kako reče jedan glumac: “Nama je na daskama biti, nas će i u daske okovati”.

Ljubitelj ste čitanja i dobre knjige. Koliko ona oplemenjuje čovjeka?

Kako bi rekao veliki Tin: “Knjiga nije hrana, ali je poslastica”. Što bi bio naš život bez knjige, bez pisane riječi? Ne mogu ni zamisliti svoj život bez knjige. Kad imate knjigu u ruci vi više niste sami. Evo, ovo sam naučio čitajući Tina: “Život je nagomilao tisuće ozljeda i uvreda, a samoća će ih znati izliječiti, sa svim svojim darom ljubavi. Čuva samoća svoja duboka otkupljenja za sve nas, pa iako nas ona čekala samo u grobu“. Ovo sam naučio čitajući Krležu: “Dobro je da čovjek stoji sam, dobro je da čovjek stoji apsolutno sam i da mu na sprovodu svih iluzija oko bude suho, dobro je da čovjek stoji sam”.

Kad smo već kod knjige „Materin šudarić“, za sada je to Vaša prva i posljednja knjiga koja je ugledala svjetlo dana. Hoće li to tako i ostati ili imate u planu još nešto predstaviti javnosti?

U pripremi je moja nova knjiga koju već dugo pripremam. Toliko je dugo pripremam da mi je pred samim sobom malo neugodno. Ne mislim da sam dobar u tome i što se ono kaže „nije to moj fah“, ali eto pišem neka svoja razmišljanja, neke priče uz koje sam odrastao. Imam neke drame koje sam davno napisao i nikako ih dovršiti. Možda se i to dogodi jednog dana.

TEKST I FOTO: DARKO LONČAR