Gabelica: U Podbablje želimo i dalje privlačiti najbolje malonogometne igrače
Iako su malonogometni turniri iza nas moramo napisati još koje slovo o jednom, koji se ovo ljeto istakao kao poseban u Imotskoj krajini. Zapravo, on je tu i živi već 30 godina i baš je taj „30“, ponukao dvojicu mladih entuzijasta da na osnovu velikog jubileja u Podbablju Gornjem naprave dokumentarac „Trideset“, o kultnom malonogometnom turniru koji nosi ime heroja Domovinskog rata „Milan Trutin – Šilje“. I ne samo to! Nakon jedne duže stagnacije vratila se publika u Podbablje Gornje, a s njom i onaj osjećaj i značaj posjete Brdu u kolovozu.
Priču o nadolazećem filmu sportske tematike, koji će uskoro ugledati svjetlo dana u Podbablju, a poslije vjerujemo i šire otvaramo s 28-godišnjim Marijanom Gabelicom, jednim od dvojice začetnika same ideje o filmu.
-Ideja je došla onako spontano još proljetos. Ja i kolega Marin smo entuzijasti za snimanje i veliki zaljubljenici u futsal općenito, pa i u naš turnir. Došli smo na ideju da snimimo prilog o tome. Zamislili smo to kao video od nekih 10 – 15 minuta gdje bi saželi tu priču, međutim, prilikom samog snimanja to se pretvorilo u nešto više. Mještani su to prepoznali i svi akteri uključeni u turnir nakon čega smo odlučili snimiti dokumentarni film. Prve kadrove snimili smo u petom mjesecu, a sad snimamo punom parom. Snimili smo nekih 70% i možemo reći da to privodimo kraju- kaže nam u početku razgovora Marijan Gabelica, koji nas je dočekao na nedavno friško obnovljenom sportskom centru „Milan Trutin – Šilje“, čija je ovoljetna posjeta bila nalik onoj prije par godina, kada je turnir slovio kao jedan od najtežih za osvojiti.
Ne čudi da su ga neki prozvali i Wimbledonom.
Sve to u ovih 30 godina održavanja nagnulo je ova dva mlada čovjeka Marina i Marijana Gabelicu da naprave film, za kojeg smo sigurni kako će prilikom svoje promocije imati veliku posjetu. Na pitanje jesu li imali kakvih problema prilikom snimanja ovako velikog projekta, Marijan dalje nastavlja priču.
-Sve ide glatko. Prve kadrove snimili smo s obitelji Milana Trutina – Šilje. Oni će se prikazati i u uvodnom i zaključnom dijelu filma. Ljudi su nam od prvog dana velika podrška i to su neki prvi kadrovi što su snimljeni još u petom mjesecu. Neovisni smo i nismo pod ničijim pokroviteljstvom. Financijski aspekt nam nije bitan, ali ideju su prepoznali neki donatori koji su odlučili pomoć i dati podršku, moralnu i ljudsku- naglašava Marijan.
Iako su prva snimanja krenula još u proljeće, početkom rujna na društvenim mrežama polako su izlazili tek isječci filma s pojedinim akterima i ljudima koji su svojim igrama, potezima, pa i samim zalaganjem i vođenjem turnira obilježili Šiljin memorijal u Podbablju.
-U filmu ćemo imati 20-ak govornika koji su na ovaj ili onaj način vezani uz ovu priču. Izbacujemo te isječke da malo ljude držimo u neizvjesnosti i da im tako malo približimo film, tako da jednom ili dva puta tjedno izbacimo neki isječak od naših govornika. Osim obitelji imamo i neke novinare, legendarne igrače turnira. Ima tu svega i stvarno smo se potrudili oko toga- navodi Marijan.
Premijera će, kažu, biti baš u Podbablju Gornjem u dogledno vrijeme.
-Bilo bi nam u interesu da dođe što veći broj ljudi. To bi nam uistinu značilo. Premijera će biti u Podbablju Gornjem i otvorena za širu javnost. Naknadno ćemo reći kada i gdje točno- oprezan je Marijan.
I Vi ste već par godina u samoj organizaciji turnira. Postoji li među ovih 30 odigranih neki, koji je nas Vas osobno ostavio traga?
-Bilo ih je više. Moja neka najranija sjećanja na turnir je recimo 2008. godina. Finale je osvojila ekipa Sklad gradnja i na tom finalu je bio Marko Perković – Thompson kao počasni gost. To mi se urezalo u sjećanje. Pamtim i neka kasnija finala i neke priče, a sa sigurnošću mogu reći kako je ovogodišnje finale najposjećenije zadnjih 10-ak godina.
Ima i dosta simbolike u ovom turniru, koji je uz onaj Čigrin u Cisti Velikoj najstariji u Imotskoj krajini. Ove godine u finalu se, ajmo tako reći, Čigra u Podbablju poklonio Šilji.
-Puno je tu simbolike, eto, jubilarna 30. godina i baš „Mate Vučak – Čigra“, je u finalu Šiljina turnira, gdje su oni prvenstveno dva suborca. Mi sa svima gajimo dobre odnose, pa tako i s njima i drago mi je da su baš oni došli u finale, gdje su opet simbolično igrali protiv najtrofejnije ekipe Rizik Drum. Utakmica je bila stvarno super i mislim da su svi mogli uživati u njoj.
Mislite li da je zbog toga ovogodišnja posjeta memorijalu bila toliko velika?
-Ove godine vratili smo i malo konkretniju novčanu nagradu što vuče i bolje igrače, a igrači publiku. Sigurno da je posjeti pridonijelo i to što je ekipa iz Ciste, gdje smo imali dosta Cišćana na tribinama. S druge strane bila je tu relativno domaća ekipa Rizik Drum, koja uvijek okuplja mnoštvo navijača. Finale nije razočaralo, tijesan rezultat, odlični golovi, obrane, igrači.
Malo je reći da ste zadovoljni.
-Stvarno jesmo! Turnir je imao jednu stagnaciju od par godina, koja se poklopila malo i s onom koronom. Mislim da turnir raste, da je u ekspanziji i ovo je put kojim moramo nastaviti. Dogodine očekujemo bar nešto ovakvo, ako ne i bolje. Ovaj kultni turnir nas je zadužio, i Milan Trutin – Šilje. Mi želimo i dalje privlačiti najbolje malonogometne igrače u ovoj regiji na naš teren i što više ljudi.
Kako se danas gleda na Milana Trutina – Šilju? Je li u glavama ljudi snažniji nego prije?
-Nisam ga imao prilike poznavati pošto sam mlađa generacija, ali zanimljivo da je poginuo na isti datum pet godina prije nego sam se ja rodio. Milan je legenda i to može svatko potvrditi. Mislim da je bitno posebice u današnja „klimava vremena“, da se takvi junaci slave. Ovo je jedan zdrav način za proslavljanje nečijeg imena, sportom, zajedništvom i bitno je da to tako i ostane. Otkrit ću jedan detalj iz filma gdje je Milanov brat Mladen rekao kako bi Milan sigurno bio ponosan da vidi sve ovo skupa. To je jedna emotivna i lijepa rečenica koja sažima svu ovu priču. Također bih nadodao kako se turnir u prvih dvanaest izdanja zvao još i po Mati Patrlju, kojem isto svaka čast i slava- završno će naš sugovornik Marijan Gabelica.
RAZGOVARAO: DARKO LONČAR
