Raspudić o lažnim podjelama: 80 posto Hrvatske nije ni lijevo ni desno

Umjesto da razgovaramo o stvarima koje se tiču života i zdravlja građana, mi po stoti put vrtimo iste simboličke teme, rekao je Nino Raspudić u Podcastu 01Portal, tvrdeći da se u Hrvatskoj politika sve češće svodi na etikete i performans, dok ozbiljan saborski rad ostaje nevidljiv.

U novom izdanju Podcasta 01Portal razgovor je otvoren tezom da hrvatska politika godinama funkcionira „negdje između formalne demokracije i stvarnog osjećaja za ključne rasprave“, pri čemu se sve više tema vodi izvan institucija, dok javni prostor, kako je navedeno u uvodu, preuzimaju simboli, identiteti i etikete, a politička odgovornost pada u drugi plan. Gost emisije, saborski zastupnik Nino Raspudić, na početku je prihvatio okvir rasprave, ali je naglasio da većina građana Sabor uopće ne vidi onako kako se stvarno odvija, nego kroz medijski filter.

– Vrlo malo je ljudi koji imaju vremena i koji su u prilici, recimo, ili imaju taj saborski kanal, pa da mogu pratiti doista cijeli dan što se događa u Saboru. Ono što dolazi do građana je ono što filtriraju mediji – rekao je Nino Raspudić.

Mediji, klik i “ubijanje u pojam”

Nino Raspudić se u razgovoru više puta vraćao na promjenu načina izvještavanja iz Sabora, uspoređujući prijašnje „izvjestitelje iz Sabora“ s današnjom potrebom za kratkom i emocionalno nabijenom viješću. Opisao je kako su mu pojedini novinari iz ranijih vremena govorili da su se za saborske sjednice pripremali kao zastupnici, čitajući zakone s dnevnog reda, dok se danas, tvrdi, traži „brza, kratka vijest“ koja izaziva emocije i skuplja klikove.

– Danas se traži brza, kratka vijest, nešto što izaziva emocije, nešto što će prikupiti klik. Dakle, površno, bombastično, primitivno, senzacionalno – rekao je Nino Raspudić, dodajući da se tako prešućuju ozbiljne stvari koje se rade „u interesu građana“, a u prvi plan guraju „performansi“ i „gluposti“.

U takvoj slici javnosti, tvrdi, građani dodatno tonu u apatiju i ponavljaju poznatu rečenicu da su „svi isti“. Pritom je naglasio da to ne odgovara stvarnom stanju jer u Saboru stalno postoje ljudi koji pokušavaju raditi ozbiljno, a kao argument navodi „brojeve“, odnosno količinu zakonskih prijedloga, amandmana i tema kojima se zastupnici bave.

– Mi svjedočimo sad jednu vrstu depolitizacije politike – rekao je Nino Raspudić.

Simboličke teme kao stalni pogon politike

U nastavku je razradio tezu da se javnost stalno vraća na teme iz prošlosti, pri čemu je ustvrdio da je riječ o svjesnom poticanju takvih sukoba kako bi se politička energija iscrpljivala na simbolici, dok bi „krupne stvari“ prolazile nezapaženo. Kao ilustraciju je naveo primjere koje smatra dramatičnima, od korupcijskih optužbi do pitanja inspekcijskih kontrola i sigurnosti hrane.

– Imam dojam da vladajuća oligarhija to i svjesno potencira kako bi se politička energia naroda iscrpljivala na tim simboličkim temama da vam prođe tek tako, recimo, činjenica da vam je glavni državni odvjetnik završio u zatvor – rekao je Nino Raspudić, a zatim spomenuo i slučaj vezan uz glavnog državnog inspektora i optužbe koje je povezao s mogućnošću zataškavanja „zakopavanja otrovnog medicinskog otpada iz Italije u našoj Lici“.

U istom nizu je rekao da je nakon uhićenja Andrije Mikulića trebalo sazvati sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost kako bi se razmotrilo pitanje povjerenja u sanitarne kontrole i inspekcije, osobito u kontekstu uvoza hrane i robe u velikim trgovačkim lancima.

– Ako vidite za što su tražili i uzimali mito, kako im da mogu vjerovati da su ozbiljne sanitarne kontrole i inspekcije prošle s ovo što se uvozi – rekao je Nino Raspudić, zaključujući da se umjesto takvih tema javnost vraća na „po stoti put“ rasprave o pozdravu i simbolici.

Oporba, polarizacija i “80 posto Hrvatske”

Na opasku da simboličke teme ne potencira samo vlast nego i oporba, Nino Raspudić je odgovorio da to čine zato što su „besplodni“ i nemaju što ponuditi kao alternativu politikama koje se tiču građana, ali mogu proizvoditi polarizaciju.

– Oni potenciraju zato jer su besplodni, jer nemaju što započeti. Ne mogu se pokazati kao kvalitetna alternativa, ali mogu stvoriti polarizaciju – rekao je Nino Raspudić, opisujući obrazac u kojem se društvo dijeli na „fašiste“ i „antifašiste“ kako bi se pozicije „zacementirale“.

Zatim je iznio tvrdnju da većina građana ne pripada nijednom od ta dva tabora, pozivajući se na političku povijest Hrvatske i činjenicu da ni Komunistička partija ni ustaški pokret, kako je rekao, nisu imali izborni legitimitet u Hrvatskoj. Kao povijesni kontrapunkt spomenuo je liniju „Radić–Maček“ i Hrvatsku seljačku stranku, te zaključio da je danas fokus na upravljanju međunarodno priznatom državom, a ne na stalnom vraćanju u totalitarne podjele.

– Osamdeset posto Hrvatske nije ni na jednoj toj strani – rekao je Nino Raspudić, dodajući da je „sluđivanje i iscrpljivanje političke energije naroda“ svrha vraćanja u histeriju podjela.

Domovinski rat i „antihrvatska politika“

U dijelu razgovora koji se dotaknuo Domovinskog rata, Nino Raspudić je odbacio tezu da se današnje ideološke podjele logično vežu uz rat devedesetih. Naglasio je da su u Domovinskom ratu svi dijelovi Hrvatske i hrvatskog naroda ravnomjerno dali doprinos te da je riječ o „pobjedničkom“ i „čistom“ ratu na kojem je utemeljena hrvatska država.

– U Domovinskom ratu su svi dijelovi Hrvatske i hrvatskog naroda ravnomjerno dali svoj doprinos. To je pobjednički rat, to je potpuno čist rat i na njemu je temeljena Hrvatska država – rekao je Nino Raspudić, dodajući da je vraćanje u „poražene kolone“ antihrvatska politika, a posebno je odbacio ideju da je današnja Hrvatska „utemeljena na antifašizmu“.

Istodobno je rekao da većina ljudi nema problem s temeljnim vrijednostima države i da u Hrvatskoj nema ozbiljnog političkog ekstremizma, ni ekstremno desnih parlamentarnih stranaka, kao ni relevantne ljevice koja bi zagovarala povratak u povijesne ekstremizme.

– Sva ova priča je nekakva magla, nekakva umjetna, virtualna politička stvarnost – rekao je Nino Raspudić.

Sloboda govora, Havel i autocenzura

Razgovor se potom prebacio na temu granica govora, satire i institucionalnih reakcija, kroz spominjanje slučaja profesora Borisa Havela. Nino Raspudić je taj slučaj ocijenio „sramotnim i skandaloznim“, naglašavajući da postoje dva pristupa: liberalni, koji ne bi zabranjivao, i drugi, koji bi „krojio društvo“ zabranama, kodeksima i komisijama.

– Kako ćete vi nešto što je humor ili satira? Vi možete reći da je dobar ili loš štos, ali pozivati na odgovornost – rekao je Nino Raspudić, uz tvrdnju da su mnogi profesori i javne osobe ranije javno objavljivali „užasne stvari, puno gore“, bez posljedica, te da bi se, ako se uvode mjerila, ona morala primjenjivati dosljedno.

U tom kontekstu spomenuo je i simboliku prezimena Havel, povlačeći paralelu s Václavom Havelom i idejom da se ne smije vraćati u vrijeme „verbalnog delikta“ i komisija koje određuju što se smije govoriti.

Peticija protiv molitelja je igrokaz

Na pitanje o peticiji kojom se traži zabrana javne molitve, Nino Raspudić je izrazio skepsu prema takvom instrumentu, tvrdeći da peticija nije formalni alat i da je u tom slučaju riječ o „igrokazu“, uz propitivanje metodologije, identiteta potpisnika i smisla brojki kao političkog argumenta.

– Znali li da to nije nikakav formalni instrument, nego je to malo naručeno – rekao je Nino Raspudić, dodajući da bi se istim logičkim mehanizmom netko sutra mogao pozvati na broj ljudi na koncertu i tražiti političke zaključke iz „prebrojavanja“.

Kad je riječ o autocenzuri, Nino Raspudić je rekao da je ona „od uvijek prisutna“, ali da se pritisci pojačavaju kroz javno discipliniranje pojedinaca, kako bi se drugima poslala poruka da šute.

– Treba začepiti gubicu, ne samo onome koji je rekao nešto kontra njihove agende, nego se lupa po glavi prije svega kako bi se uputila poruka drugima da budu u kući – rekao je Nino Raspudić, navodeći da je i osobno prolazio kroz takve napade te da mu je zanimljivo kako se etiketiraju i ljudi koji se ne uklapaju u stereotipne tabore.

Etikete, Mesić i „kolektivna neuroza“

U dijelu razgovora o etiketiranju, Nino Raspudić je naveo da se u javnom prostoru olako lijepi etiketa fašista i ustaše, čak i liberalima i centristima, dok se istodobno toleriraju ili prešućuju izjave drugih javnih aktera. U tom kontekstu je spomenuo Stipu Mesića, tvrdeći da se njemu oprašta ono što se drugima ne oprašta, te zaključio da to pokazuje kako nije riječ o osjetljivosti na revizionizam, nego o političkoj uporabi etiketa.

– To govori da oni nisu nikakve osjetljive maćuhice na bilo kakvu natruhu revizionizma, nego da je to skupina starih bitangi i jugokomunističkih totalitarista – rekao je Nino Raspudić, nastavljajući da se stalnim pritiskom, osobito na ljude koji nisu ideološki ukopani, proizvodi ono što je nazvao „kolektivnom neurozom“.

Tu je razradio razliku između psihoze i neuroze, tvrdeći da je neuroza pretjerano interpretiranje i stvaranje straha iz nečega što nije realna prijetnja, a kao primjer je naveo stanje u kojem se u zemlji koja je „među najsigurnijima u Europskoj zajednici“ stvara dojam da je na rubu građanskog rata.

– Oni ljudima nabili taj nekakav strah i da ljudi jednostavno preuveličavaju – rekao je Nino Raspudić.

Suverenitet, EU i demokratski deficit

Na temu suvereniteta, Nino Raspudić je rekao da se pojam demonizira, pa se suverenizam automatski povezuje s fašizmom, dok on suverenitet definira kao „minimum političkog hrvatstva“, odnosno vjeru da hrvatski narod može bolje odlučivati o sebi i upravljati zemljom nego što bi to činili drugi centri moći.

– Minimum političkog hrvatstva je vjerovanje da hrvatski narod sam o sebi može bolje odlučiti i upraviti sobom i svojom zemljom nego što mu to mogu učiniti drugi – rekao je Nino Raspudić, nabrajajući simbolično centre poput Beča, Budimpešte, Beograda i Bruxellesa, a spomenuo je i „Mečku ambasadu“ kao metaforu vanjskog utjecaja.

Govoreći o Europskoj uniji, rekao je da je ključni problem „demokratski deficit“, odnosno da odlučuju ljudi koje nitko nije izabrao i koji nikome ne odgovaraju. Kao prekretnicu je naveo pokušaj stvaranja naddržave te način na koji je, po njegovoj interpretaciji, volja građana zaobiđena nakon pada prijedloga Europskog ustava, preko Lisabonskog ugovora. Spomenuo je i Brexit, tvrdeći da su mediji tada proizvodili narativ o katastrofi, dok se „ništa posebno“ nije dogodilo.

– Demokratski deficit se sastoji u tom da o nama odlučuju ljudi koje nitko nije izabrao i koji nikome ne odgovaraju – rekao je Nino Raspudić, dodajući da se Bruxelles, po njemu, ponaša kao komiternа koja ucjenjuje fondovima ili djeluje preko sudskih presuda i pritisaka.

Dugoročno razmišljanje, Zagreb i brandiranje stranke

U završnom dijelu razgovora Govornik 2 je pitao postoji li u Saboru dugoročno razmišljanje ili se sve svodi na kratki rok, na što je Nino Raspudić rekao da on i politički krug oko njega rade dugoročno, da su „slobodni ljudi“ i da će se vidjeti hoće li to birači prepoznati.

Potom je govorio o rezultatima u Zagrebu, ističući da je nezavisna lista Marije Selak Raspudić postala „druga snaga“ u Gradskoj skupštini, bez stranačke infrastrukture i sredstava, te da u Zagrebu vide prostor za politički rast. Naveo je da „kadrovski izbori HDZ-a pokazuju“ kako su, po njegovoj procjeni, dugoročno odustali od Zagreba, a zatim rekao da rade na „brandiranju stranke“, te da se kroz mjesec dana može očekivati ime, logo i vizualni identitet, kao i prostorije.

– Ono na čemu sada radimo je definitivno brandiranje stranke. Negdje kroz mjesec dana se može očekivati ime, logo, vizualni identitet i nadamo se i prostorije – rekao je Nino Raspudić, dodajući da do parlamentarnih izbora ima dvije i pol godine te da su na terenu i kontaktiraju „kvalitetne ljude“ širom Hrvatske.

U kratkom dijelu razgovora dotaknute su i interpretacije iz medija tijekom predsjedničkih izbora, kada su se, kako je opisano, stvarale slike o njegovu odnosu prema supruzi, na što je Nino Raspudić odgovorio da su postojale dvije linije tumačenja, od toga da je „papučar“ do toga da je „mastermind“, te da on i supruga zajednički ulaze u procjene što je taktički i strateški potrebno.

„Ozbiljne teme“ i otpor prečacima

U završnici se vratio na pitanje može li politika postati prostor ozbiljne rasprave. Nino Raspudić je rekao da čovjek nije samo racionalno biće nego i simboličko, emocionalno, ali da su krenuli putem ozbiljnog rada na konkretnim temama koje se tiču života ljudi. Spomenuo je sezonu grijanja i razdjelnike, okrugli stol u Saboru i uvjerenje da je riječ o „besramnoj pljački“, zatim zabranu mobitela u školama, za što je rekao da dio političkih aktera nije htio podržati, te rad na deklaraciji o umjetnoj inteligenciji, uz tvrdnju da je Hrvatska mogla biti među prvima u Europi u reguliranju tog područja, ali da se proces zaustavio.

– Trudiš se raditi ozbiljne sustavne stvari koje se tiču života ljudi i onda vidiš da je do medija, do klika, do lajka puno lakše nekim prečacima – rekao je Nino Raspudić, zaključujući da se takav pristup, po njegovu uvjerenju, srednjoročno i dugoročno isplati jer će se ljudi s vremenom zasititi „plitkog sadržaja“ i tražiti informacije drugdje.