Ante Majić: Hrvatska zabavna glazba danas je postala „drugi razred“
Ante, slabo izlaziš u medijski prostor, a pišeš pjesme za neka renomirana imena hrvatske glazbe. Ti ne voliš novinare ili oni ne vole tebe?
Što se tiče izlaska u medije, mislim da to nije do mene. Da me češće zovu onda bi bio u medijskom prostoru, ali to nije ništa čudno. Ima i ostalih nadarenih tekstopisaca, skladatelja pa u medijskom prostoru nisu česti gosti.
Krajem svibnja izašao je tvoj najnoviji glazbeni uradak kojeg izvodi Ana Širić. Jesi li zadovoljan izvedbom i samom pjesmom „Pitaju me prijatelji“?
Treća moja pjesma koja je igrom slučaja došla u Anine ruke. Njoj se svidjela, a kao tekstopisac ja sam također zadovoljan, a i sam autor glazbe Boško Jović, inače sarajevski gitarist i skladatelj, koji je glazbu baš fenomenalno napravio. Ne bih volio izostaviti ni autora aranžmana Luku Pekasa iz Drniša, koji je dosta poznat po tim aranžmanima. Svi su zaslužni za tu dobru pjesmu koja ima dobre kritike i medijski je pristojno popraćena.
Sve je zapravo počelo s „Uvenulom granom“, za tadašnji „Imofest“, koju je izveo pokojni Vukas. Pričaj nam malo o tome?
Uvijek sam imao te sklonosti prema pisanju, više za poeziju nego za pjesme za glazbu. Jednostavno s time još nisam bio upoznat i jednom prilikom sam u društvu novinarke Marije Jović saznao za Imofest te 2004 godine, koja me zamolila da napišem neki tekst, a koji bi Jovica Škaro kao njen prijatelj uglazbio i nekome ponudio. Ja sam napisao tekst „Uvenula grana“, Jovica i Leo Škaro su to uglazbili, a pokojni Vukas to jako dobro izveo. Šteta što Imotski više nema takvih festivala, bilo da se radi o dječjim festivalima ili onima zabavne glazbe.
Ostajemo kod Proložana jer si i za klapu sv. Mihovil napisao dvije odlične pjesme, koje vrlo dobro kotiraju na društvenim kanalima posebice ova u kojoj glumi Vedran Mlikota – „Zemljo mora, kamena, ravnica“. Prilično, rekao bih, jedan dirljiv spot?
Slažem se s Vama da je dirljiv. Mi smo prezadovoljni kako je ta pjesma prihvaćena u javnosti s obzirom na to da klapa sv. Mihovil iz Prološca nije bila nešto afirmirana na estradi. Ta pjesma mislim da ima oko 50 000 pregleda i to je za jednu takvu klapu veliki uspjeh. Za tu klapu smo ja i Ante Gudelj napisali još jednu pjesmu „Ljubav prava“, koja je isto tako dobro popraćena. Mnogi su je puštali kao prvi ples na svadbi, tako da smo bili prezadovoljni sa suradnjom.
U kakvoj ste suradnji ostali s klapom?
Nismo ni u kakvim lošim odnosima, ali svaka klapa ima neke svoje želje i dosege. Svatko ima svoj put, a ako me zatrebaju stojim na raspolaganju.
Pišeš samo tekstove, ne dotičeš se glazbe. Je li to znači da je glazbu puno teže napisati od teksta?
Smatram da u današnje vrijeme svi misle da znaju sve raditi. Ne možeš biti dobar skladatelj i dobar tekstopisac. Kao u svakom poslu moraš se specijalizirati za jednu granu, znači ako si dobar tekstopisac onda tražiš dobrog skladatelja, koji radi vrhunsku glazbu. Ako se to dvoje „poljube“, zajedno s aranžmanom, onda je to dobra pjesma. Ako bi sad podvukao paralelu s pokojnim Oliverom Dragojevićem, koji je bio vrhunski vokal dobili bi one segmente stvaranja pjesme. Njemu su pjesme radili najbolji tekstopisci: Tucaković, Popadić, Slivar, Runjić, Fiamengo. Oliver je uvažavao i tekstopisce i skladatelje i aranžere i zato je velik. Sve je jednako teško. Možete vi napraviti dobru glazbu, a ako nemate dobar tekst džaba vam je. I aranžman je vrlo bitan.
Neke od tvojih pjesama su i nagrađivane na festivalima, primjerice „Uzelo te nebo k suncu“, u izvedbi klape Šufit. Na koju si do sad napisanu pjesmu ponajviše ponosan?
Teško je to pitanje, puno je toga napisanog. Znam da je najslušanija od njih „Nemirno srce“, u izvedbi Zorice Kondže, koja je nominirana za Porina. Kod slušatelja je dosta primijećena, no Zorica je veliko ime i onda nije isto kad vam neku pjesmu otpjeva poznato ime ili neki nepoznat pjevač, koji isto može biti vrhunski kad otpjeva neku dobru pjesmu. To vam onda malo teže probija radio stanice i dolazi do slušatelja.
Kako gledaš na velike glazbene događaje poput Porina, Dore, domaćih festivala, na koncu i Eurosong?
Žao mi je što je hrvatska zabavna glazba dosta bačena na marginu jer od te glazbe još su ostali neki sastavi, koji rade odlične stvari poput: Dalmatina, klapa Šufit i Rišpet, međutim, zabavna glazba je nekako postala „drugi razred“, a ni pop glazba nije više toliko kvalitetna. Porin je samo slijed onoga što se sluša na radio postajama. Od festivala zabavne glazbe ostala je još Šibenska šansona, dobro se drže Melodije hrvatskog juga u Opuzenu i Marko Polo Fest na Korčuli. To je dosta siromašno za hrvatsku glazbu, a kod Eurosonga dolazi više do izražaja kreacija nego sama pjesma.
Od ovih na početku spomenutih renomiranih domaćih glazbenih imena posebno bode oči suradnja sa Zoricom Kondžom i Alenom Vitasovićem. Kako je bilo s njima surađivati i postoje li još kontakti?
Sa Zoricom sam u odličnim odnosima. Radi se o jako skromnoj osobi, vrlo jednostavnoj i pristojnoj ženi, prava ona dalmatinska. Ja osobno nikome nisam zatvorio vrata, a što se tiče Alena Vitasovića i te pjesme „Milijuni srca“, koja je ujedno i navijačka uletjela je igrom slučaja. Meni je došla ideja da napišem pjesmu za našu Hrvatsku nogometnu reprezentaciju i tu pjesmu poslao sam jednom izvođaču s kojim sam već radio. Njemu se svidio tekst, a Bruno Krajcar ga uglazbio. Budući da je Krajcar dobar s Alenom, na kraju je snimljen duet za „Milijune srca“. Pjesma se vrti, onako solidno, a Vitasović radi pjesme više na čakavštini. Zbog toga ga cijenim i poštujem.
Kod tebe prevladavaju ponajviše ljubavne pjesme, mada imaš i nešto navijačkih?
Ljubavne se pjesme najviše i slušaju među slušateljima, ali imam i nešto duhovnih pjesama. Imam jednu koja je bila na festivalu duhovne glazbe u Zadru, zove se „Svjetlo života“, u izvedbi Damira Malovana, pa božićnu pjesmu „Mladi bor“, koju sam napisao za jednu opatijsku klapu. Sve vam zapravo ovisi o inspiraciji.
Osim što si aktivan u pisanju pjesama, pišeš i dječje romane. Jedan takav je i onaj o Goranu Filipoviću. Kako je malog Gorana prihvatila čitalačka publika, kako kritika i hoće li roman dobiti svoj skorašnji nastavak?
To je bilo 2011 godine. Inspiracija se dogodila i u par dana sve sam stavio na papir i ispisao u kratkom vremenu. Prezadovoljan sam kako se roman distribuirao u to vrijeme, mogu reći da je Gradska knjižnica u Splitu uzela osam mojih knjiga, pa Gradske knjižnice u Zagrebu, Makarskoj, ovdje u Imotskom, zatim i neke osnovne škole. S obzirom na to da sam sam sve financirao, uspio sam pokriti i troškove tiskanja što je jako zadovoljavajuće. U današnje vrijeme to je malo teže jer su doneseni neki novi zakoni. Da bi te knjige danas distribuirao, morao bi biti ili član nekakve udruge ili ići preko neke izdavačke kuće, a većina afirmiranih izdavačkih kuća radi već s isključivo afirmiranim piscima tipa: Tomića, Dežulovića ili Jergovića, tako da oni rijetko uzimaju nekoga drugoga. Za nastavak romana ne mogu ništa reći, pitanje je vremena i inspiracije.
„Milijuni srca“, navijat će za Hrvatsku i na ovom Svjetskom nogometnom prvenstvu, a tvoje će osim Hrvatske, navijati i za susjednu BIH s posebnim razlogom, je li tako?
Pa slušaj, žena mi je odoli, ali pošto smo prvi susjedi meni je uvijek drago kad nekoga dobiju. Bog im dao da daleko doguraju, no prvenstveno želim da i mi prođemo što dalje.
Kakve nam prognoze daješ poslije poraza s Englezima i Švicarcima?
Tu je teško biti pametan. Sve reprezentacije danas igraju dobar nogomet. Mislim da oboje imamo šanse proći skupinu, a poslije je sve moguće.
RAZGOVARAO: DARKO LONČAR
