Glibota: Zvali su nas „vlaškim bendom“, Express je rođen iz ljubavi, a kapelnik je mama i tata glazbe

Puno je naš sugovornik zadužio Imotski i cijelu krajinu, stvarno puno. Bez njega Imotski sigurno ne bi bio isti. Toliko nagrada, toliko priznanja kao dirigent, pa ravnatelj Glazbene škole, pa šef grupe koju su svi poštivali, dogradonačelnik, profesor trombona. Sve to je Ivan Glibota – Crni s kojim smo povodom 40 godina nekadašnje rock skupine Express odlučili napraviti, hajmo to tako reći božićnu životnu ispovijed.

Ivane, je li teže napisati tekst ili glazbu za jednu kvalitetnu pjesmu?

Svaki posao koji se radi je podjednako zahtjevan. U prvom redu je najvažnija ideja, o čemu pisati? Normalno da su najčešće pjesme one ljubavnog karaktera, onda kad sam ja stvarao bile su i domoljubnog karaktera, mogu biti i sakralnog karaktera i takvih sam pjesama puno radio. To je život, a onda sam imao sreću da radim s Jurom Ujevićem, koji je inače bio diplomirani književnik, tako da bi mu ja često rekao svoju zamisao o čemu bi volio da napišemo pjesmu i onda bi on, kako je imao veliki vokabular riječi samo izlijevao stihove i onda bi ja rekao – ovo je dobro! Najčešće smo tako radili ili bi mu ja rekao ideju kao za onu pjesmu „Tebi srca pjevaju“. Htio sam jednu pjesmu posvećenu dragom Bogu i da ima i životnog i onog svjetovnog u sebi. Prvi stih je bio izvrstan i originalan, a ostalo se dosta toga mijenjalo u pjesmi. Skladatelji često ulaze u tekst da bi zapravo napravili jednu frazu, koja im odgovara i njihovom glazbenom izričaju jer kao što tekst ima jedan svoj tijek, tako ima i glazba. I to je važno uklopiti, tako da mislim kako imaju podjednaku težinu mada velik broj slušatelja i publike sluša u prvom redu tekst. Zato je važno kod izvedbe da taj tekst bude što jasniji i da se razumije. Tekst je jako važan, a bez glazbe to nema pravi ugođaj. I na kraju pakiranje odnosno aranžman.

Glavni povod našeg razgovora je 40. obljetnica pop-rock skupine Express, koja je svoju kulminaciju doživjela 90-ih godina prošlog stoljeća, iako je osnovana 1984. godine. Do tada vrlo malo ljudi je znalo za Express?

Već od šestog razreda sam prvi put počeo svirati. Moja prva svirka koje se sjećam bila je s bubnjem u Runovićima. To je bilo 1967. godine. I poslije smo imali opet neke grupe. Surađivao sam s Antom Zujićem, koji je bio izvrstan gitarist i zaljubljenik u glazbu, a uz to je bio i inženjer elektrotehnike i kužio se u instrumente, struju, pojačala. Onda je oprema bila jako skupa i velik problem. Teško ju je bilo nabaviti. Ante je tu bio izvrstan pa bi se sami snalazili. On bi to popravlja i radio, a prava grupa Express je osnovana u desetom mjesecu 1984. godine. Prva postava bila je: Ante Zujić, gitara, ja sam svirao bas gitaru, Željko Penava svirao je klavijature, bubanj je svirao Željko Lebo u to vrijeme maturant i pjevala je moja supruga tada Jona Lelas, a nakon par mjeseci Glibota. Svirali smo tada popularne skladbe, još nisam autorski radio. Repertoar nam je bio vrlo širok, imali smo muški i ženski vokal. Uglavnom, bio je to plesni bend koji je u ona vremena svirao u hotelu Imota. Poslije toga Express se mijenjao. Jedno vrijeme vokal je bio i Đoni Nuić, tada kapelnik Gradske glazbe Imotski. Bio je izvrstan vokalist pogotovo za naše šlagere, a svirala su i danas poznata četiri brata Domazeta, koji su poslije imali svoj bend. Na neki način su svi sa mnom krenuli, tako da sam ja na neki način i glazbeni pedagog. Imali su puno želje, volje, talenta. Svirali smo i ljetne gaže, pogotovo po moru. To su bili počeci.

Duo Glibota – Ujević nekako je najviše zaslužan za najpoznatije pjesme grupe, ali i zasigurno najpoznatiju „Dimilo je dimilo“, poslije koje ste završili na naslovnici „Slobodne Dalmacije“?

Jure je meni bio istinski prijatelj i jako drag čovjek. Uvijek smo imali izvrsnu suradnju. On je bio ravnatelj učilišta, vodio je knjižnicu i 90-ih smo krenuli s nekim pjesmama. 1993. godine na Splitskom festivalu pojavili smo se s pjesmom „Dimilo je dimilo“, koja je definitivno obilježila grupu Express i pokazala malo drukčiji đir. Kad smo imali generalnu probu, bili smo na pozornici, orkestar sa strane i ton majstor. Nitko više! Okolo su bili kafići gdje je bila masa ljudi. Prevladavao je žamor. Krenule su probe, mi smo bili 18. po redu i ništa se posebno nije događalo. I kad je počeo naš uvod s „Dimilo je dimilo“, koji je bio, onako, vrlo žestok, odjednom su se iz tih kafića svi skupili vidjeti što se to događa? Valjda je to frapiralo, došlo do novinara. Nas su slikali i sutra se pojavili na naslovnici „Slobodne Dalmacije“. Ja bih to usporedio s Baby Lasagnom. Poslije njega više ništa. Takav je bio i taj naš nastup. Osvojili smo treću nagradu publike i od tada grupa Express biva prepoznatljiva. U Splitu su nas zvali „vlaški bend“ jer smo opisali našu domaću atmosferu na kominu uz vino.

Pokojni Vukas, nekada glavni vokal Expressa prije par godina u intervjuu mi je kazao kako je upravo ta pjesma najveći hit grupe u kojoj ste Vi ponajviše svirali klavijature. Možete li to kao autor glazbe i član grupe to potvrditi?

Ja sam bio šef grupe, menadžer grupe, njen umjetnički voditelj, skladatelj, uz druge članove i aranžer. Bio sam capo svega, ne samo klavijaturist i mogu reći da je to sigurno bila jedna pjesma koja nas je obilježila. U toj pjesmi ima i mojih uzora. Sve je to prožeto i bilo mi je posebno važno jer je bilo ono nešto naše, zavičajno.

Dosta puta ste nastupali na splitskom festivalu zabavne glazbe, nekako ste uvijek bili nadomak pobjedi, negdje je čak i pisalo da ste u užem krugu favorita, ali je nešto nedostajalo: treća nagrada publike, pa treća žirija, pa nagrada za scenski nastup i Dioklecijana. Što je pošlo krivo?

I u Mostaru smo dobili nagradu za aranžman s pjesmom „Ide proljeće“. Pa čujte ipak te prve nagrade nekako su bile značajne pjevačima koji imaju jak menadžment iza sebe, karizmu, nisu bili početnici. Nama je bilo važno nastupiti, predstaviti pjesmu. Pokazalo se poslije da pjesma koja je dobra brzo uđe u uho i ostaje. Imali smo dosta dobrih pjesama i normalno da smo mogli drukčije razvijati karijeru kao bend, međutim, krenuli smo iz Imotskog, a Imotski je bio baza. Drukčije je kad je baza Zagreb ili Split, pogotovo u ona vremena, a Zagreb pogotovo. Imali smo velike troškove i bilo je jako skupo. Sve je bilo interesantno što smo radili, a radili smo iz ljubavi.

Poslije Dioklecijana ste nestali. 1997. dolazi kraj. Što se dogodilo? Je li nestalo u frezi goriva ili je umor zbilja učinio svoje?

Ostavili smo traga, moglo je više sigurno. Krajem 1996. godine prigodom nastupa u Zagrebu, legendarni estradni menadžer Vladimir Mihaljek nagovarao me da idemo raditi „Dom sportova“, u Zagrebu. Međutim, ja sam bio zamoren. Imao sam neke druge svoje životne želje, obitelj, preokupiran Glazbenom školom, HPO Gradskom glazbom Imotski što mi je oduzimalo jako puno vremena, a i u bendu nije bilo lako jer bi u tom slučaju morali ići u Zagreb na malo duži period. Kad odradiš „Dom sportova“, onda ideš prema dalje i trebalo bi još barem pet godina crpiti, ulagati u to što je za mene bilo previše. Puno sam ljudi upoznao, s mnogima se čak i sprijateljio, ali želja je bila vratiti se u svoj kraj, tu raditi, biti uz svoju obitelj. Zato je grupa Express prestala s radom.

Izdali ste dva albuma i praktički otišli na vrhuncu slave?

Kažu neki da je to najbolje (šala). Dok je dimilo – dimilo, ali nije ta slava ipak bila viša, možda lokalno. Na državnom nivou i u glazbenim krugovima na estradi su nas izuzetno poznavali, cijenili i poštovali. Imali smo nastupe s predgrupom Magazin, Divlje Jagode, pa s Bebekom, Vucom, međutim, kad bi mi odsvirali svoje poslije bi bilo mrtvo. Mi smo uživo imali jako dobar i žestok nastup, full opremu. Vukas je bio pjevač koji je imao rik i jako pokretljiv.

Paralelno s grupom Express vodite i Glazbenu školu?

Već 1985. godina bila je ideja o pokretanju škole. Grupa Express bila je moje slobodno vrijeme, a kad sam se vratio u Imotski jer sam već prije radio u Splitu, vratio sam se s ciljem da se u Imotskom osnuje Osnovna glazbena škola. Ideja je sjela dobro i krenuo sam s tim zato što je to obrazovna institucija. Stjecajem okolnosti u mojoj se glavi posložilo da škola u Imotskom krene s radom 1. rujna 1986. najprije kao tečaj, ali s planom i programom osnovne glazbene škole. Učenici su dobivali svjedodžbu putem ugovora sa splitskom školom Josip Hatzea, gdje je njihova komisija dolazila i ocjenjivala njihova znanja. To je bilo do 1991., a onda je škola formalno i osnovana pri narodnom sveučilištu. Imali smo već šest razreda, a 2000. je osnovana kao samostalna. Radio sam na tome da se osnuje i srednja glazbena škola i, evo, hvala Bogu danas imamo osnovnu glazbenu školu, pripremnu srednju glazbenu školu i srednju glazbenu školu u Imotskom, koja je jedinstvena kao glazbena, ali ima u sebi osnovno i srednje obrazovanje. Za mene je to poslije Expressa bila važno pogotovo kad sam školu povezao s udrugom Gradske glazbe Imotski jer sam vidio da kad škola i puhački orkestar rade zajedno i surađuju, da je to veliki dobitak. Cilj je bio unijeti barem jedan instrument u svaku kuću Imotske krajine i smatram da sam to u životu ispunio. To mi je možda najvažniji dio moga rada jer danas nema kuće koja nema bar jedan instrument. Na to sam silno ponosan.

Da ste toj školi, ali i samom orkestru dali zbilja jak temelj svjedoči i nedavni uspjeh u Italiji, gdje među toliko jakom konkurencijom orkestar iz Imotskog pod dirigentskom palicom Vašeg sina Ljube osvaja prvo mjesto Europe. Kako ste se tada osjećali?

Srce mi je bilo do neba. Poseban osjećaj koji treba doživjeti.

27 godina kao dirigent HPO Gradske glazbe Imotski, toliko nagrada, priznanja, odlikovanja. Rekli ste negdje da Vam je Ženeva „kruna karijere“. Je li Vam to ujedno i najdraža nagrada kao kapelnika imotske glazbe, danas njenog predsjednika?

Teško je reći! Jedna od najdražih nagrada mi je ona naša kada smo prvi put postali prvaci Hrvatske 2000. godine. Tu nagradu nitko nije očekivao, čak ni moji članovi tadašnjeg orkestra jer kad sam ja došao u glazbu rekao sam da ćemo u roku od pet godina biti jedan od najboljih orkestara u Hrvatskoj. U listopadu 1995. sam postao kapelnik, 2000. smo bili prvaci Hrvatske. Korona nas je, nažalost, spriječila da napravimo možda i još veće stvari. 2020. trebali smo imati nastup u Ženevi u jednoj koncertnoj dvorani gdje je sedam dana prije nas trebala gostovati Bečka filharmonija. To je prekrasna dvorana s velikim orguljama i sama za sebe je umjetničko djelo. Tada smo trebali izvesti neke stvari i s tim orguljama, imali smo spreman program i zbog korone nije održano, što nam je jako žao. Poziv je bio od Europske unije. Bila je 30. obljetnica ulaska Hrvatske u UN. Nastupili smo u svibnju 2022. godine i s tim sam završio svoju internacionalnu karijeru. I normalno da je to kruna moga bavljenja glazbom.

Što je potrebno jednom dirigentu da sa svojim orkestrom postigne tolike uspjehe?

Što se tiče Gradske glazbe Imotski počeo sam, neću reći s nule nego s malom mjesnom glazbom, koja je više svirala priučeno, međutim, Glazbena škola kao institucija je dala obrazovanje. Tek s obrazovanim mladim ljudima, normalno, može se svirati puno kompleksnija djela. U tome su spojnice između Glazbene škole kao institucije i glazbe kao institucije. Glazba je zapravo orkestar koji na neki način promovira poslije te mlade ljude i od njih stvara jedan brend. Mahom se tu svi obrazuju koji sviraju u orkestru, a kapelnik to dorađuje. Pomažem koliko mogu, a Ljubo vodi orkestar. Profilirao se u jednog vrhunskog glazbenika. Danas je i studijski producent, snima i neke druge radio produkcije. Studio je posebna škola, a orkestar vodi fantastično. Dirigent je značajan, on je voditelj orkestra, a kapelnik je mama i tata. Kapelnik i uvježbava orkestar.

Može li se napraviti poveznica između dvojice pjevača Expressa Đonija Nuića i Marijana Župića – Vukasa?

Đoni je bio pjevač koji je išao prema điru: Miše Kovača, Olivera, Dražena Zečića. Ajmo reći, išao je prema Oliveru. Imao je taj dalmatinski štih, lijep vokal, pjevao je odlično i gdje god smo imali nastupe on je uvijek bio rado primljen, a Vukas je više rokerski tip, žešći. Meni se oboje sviđalo, u jednom vremenu više Đoni kao vokal, u drugom više Vukas, pogotovo u ovom ruralnom kada predstavlja naš kraj i Imotsku krajinu kroz pjesmu.

Malo ljudi zna da ste pratili Olivera Dragojevića u grupi Delfini?

Bio sam član grupe od 1976. do 1984., koji su tad bili profesionalan bend. U tom vremenu imao sam dvije velike turneje po Sovjetskom savezu nekoliko mjeseci. Svirali smo po svim krajevima ondašnje države, posebno bih tu istakao Hajdukove „Bijele noći“. Sviralo se po ljetnim gažama i bilo je jako lijepo. Ozbiljno se radilo. Normalno u tim smo vremenima pratili mnoge pjevače, a jedan od njih bio je i legendarni Oliver Dragojević s kojim sam bio i prijatelj. Voljeli smo biljar, karambol s tri kugle, a i na karte smo često igrali.

Okušali ste se i u politici. Jedno vrijeme bili ste i drugi čovjek grada, čak ste i harmonizirali Slivanjsku himnu. Sve ste probali, osim zapjevati?

Dragi Bog mi nije dao glas. Politički i lokalno sam uvijek pomagao što je god trebalo, nikad se nisam posebno isticao niti sam se gurao, ali sam pomagao ponajviše u glazbenom smislu i jedan mandat sam bio dogradonačelnik Grada Imotskog. U tom sam vremenu kao dogradonačelnik oko Glazbene škole sve uredio: glavna zgrada, koncertna dvorana, oprema, „papirologija“, tako da Glazbena škola danas ima sve jedan kroz jedan. I tu sam nastojao pomoći koliko sam mogao. Jesam, harmonizirao sam ju, kao i skladao župske pjesme „Runovićka zvona zvone“ i pjesma svetom Lovri u Zmijavcima. Ja sam napisao glazbu, a nedavno sam napisao glazbu za župsku pjesmu župe Vinjani.

Što danas radite kada niste u Glazbenoj školi? Ima li volje za otići u polje?

Otkako sam u mirovini i budući da imam svoj komadić zemlje prvi put u životu sad imam i svoje krumpire. Sam ih sadim i to mi je nešto najslađe što sam stvaram u životu. To je „poljoprivredni blues“.

RAZGOVARAO: DARKO LONČAR