NA DANAŠNJI DAN: Antun Mažuranić, William Butler Yeats, Antun Gustav Matoš, okupacija BIH, Matija Mrazović, Bokserski ustanak, Slavko Kvaternik, Gajo Petrović, Pioneer 10
Antun Mažuranić, hrvatski jezikoslovac – 1805.
Antun Mažuranić (Novi Vinodolski, 13. lipnja 1805. – Zagreb, 18. prosinca 1888.) brat je hrvatskog bana i književnika Ivana Mažuranića i putopisca Matije Mažuranića.
Bio je sudionik narodnog preporoda i jedan od osnivača Matice ilirske. Uređivao je ‘Danicu ilirsku’. Djelovao je kao gramatičar i leksikograf.
Kritički je izdao glagoljski ‘Vinodolski zakon’, gdje je opisao vinodolsku čakavštinu i potavio temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji.
Prvi je upozorio na važnost hrvatskog naglasnog sustava za slavensku akcentologiju. Pregledao je Drobničev rukopisni rječnik, doradio ga i dopunio talijanskim značenjem riječi.
Umro je u Zagrebu, 18. prosinca 1888. godine.
William Butler Yeats, književnik – 1865.
William Butler Yeats (Dublin, 13. lipnja 1865. – Menton, 28. siječnja 1939.) irski pjesnik i dramski pisac, jedan od najvećih književnika 20. stoljeća. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1923. godine. William Butler Yeats rođen je 13. svibnja 1865. u Dublinu u Irskoj. Obitelj Yeats se 1867. privremeno seli u London, točnije u Bedford Park. Yeats ljeta provodi u Sligou, rodnom mjestu njegove majke, grofoviji na zapadnoj obali Irske, koja će sa svojim krajolikom, folklorom i starim legendama ostaviti dubok pečat na njegovim djelima. 1887. William se upisuje u školu Godolphin koju pohađa 4 godine. Yeats se svojim školskim uspjesima nije pretjerano isticao. Yeatsovi se potkraj 1880., iz financijski razloga, vraćaju u Dublin, ispočetka živeći u centru grada, a kasnije se sele u predgrađe Howth. U listopadu 1881. Yeats nastavlja svoje školovanje u Erasmus Smith High School, koju pohađa do studenog 1883.. U svibnju 1884. Yeats se upisuje na Metropolitan School of Art (današnji National College of Art and Design) gdje upoznaje Georgea Russella.
Antun Gustav Matoš, hrvatski književnik – 1873.
Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.), bio je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Smatra se jednim od najboljih hrvatskih književnika.
Politički, Matoš je bio gorljivi pravaš, starčevićanac, intelektualac u kojega je nacionalna svijest bila snažna, i kada je živio izvan Hrvatske i kada je bio u domovini.
U književnosti se Matoš javio kao 19-godišnjak pripovjetkom Moć savjesti, objavljenom u Vijencu. Prve tri knjige njegove novelistike Iverje, Novo iverje i Umorne priče izrasle su na društvenoj i političkoj pozadini događaja u Hrvatskoj. S obzirom na Matoševu stvaralačku tehniku, metode i stilske postupke u ostvarivanju fabula pripovijedaka, a prije svega s obzirom na tematske interese i ostvaraje, poznata je već standardna podjela njegova pripovjedačkog opusa na dva temeljna tematska kruga: jedan s tematikom iz domaće zagrebačko-zagorske sredine i stvarnim junacima što ih je sretao u životu, te drugi s novelama bizarnog sadržaja s dominacijom čudaka, tipova posve individualnoga karaktera.
Zajedničko je i jednom i drugom krugu naglašena lirska nota i nazočnost ljubavnih motiva. Najviši literarni domet dosegao je Matoš u pripovjetkama poput Balkona i Cvijeta s raskršća. Nacionalnu je tematiku najbolje obradio u poemi Mora. Matoševo je djelo prijelomno u povijesti hrvatske književnosti: na polju kritike, eseja i poezije uveo visoka i stroga stilska mjerila. Antun Gustav Matoš umro je u Zagrebu, 17. ožujka 1914. godine.
Austro-Ugarska dobila koloniju – okupacija Bosne i Hercegovine – 1878.
Na Berlinskom kongresu donesene su odluke o prekrajanju karte Balkana, što je uspostavilo novi politički poredak koji je potrajao sve do Prvog svjetskog rata. Pravo Austro-Ugarske da uvede svoju upravu u Bosni i Hercegovini, bilo je njen glavni dobitak u potencijalnom utjecaju na Balkanu. Odluke Berlinskog kongresa bile su takve da su, prvi put u njenoj historiji, Austro-Ugarskoj dodijeli koloniju da njome upravlja.
Rumunjska, Srbija i Crna Gora su priznate kao suverene države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska.
Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine, koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će anektirati Bosnu i Hercegovinu).
Najveći gubitnik je bila Bugarska, koja je osim Rumelije morala predati Turskoj čitavu Makedoniju, a Srbiji područje oko Niša.
Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga koji su prije Rusko-turskiog rata 1877.-1878. bili u sastavu Turske: niški, pirotski, toplički i vranjski.
Rumunjska je dobila Dobrudžu, no dijelove Besarabije koje je dobila 1856. morala je vratiti Rusiji. Rusiji su ujedno priključene osmanske provincije Ardahan, Kars i Batumi.
Crna Gora je dobila Nikšić, Podgoricu i Bar, no ranije zauzeti Spič morala je prepustiti Austro-Ugarskoj, koja ga je pripojila Kraljevini Dalmaciji. Iako je čl. XXVI. Berlinskog ugovora Crnoj Gori formalno priznata puna nezavisnost, u čl. XXIX. Crnoj Gori je zabranjeno da drži vlastitu ratnu mornaricu, te je njezina obala trajno demilitarizirana, a u njezine luke je zabranjeno uplovljavanje ratnih brodova svih stranih država izuzev Austro-Ugarske čija je ratna mornarica dobila redarstvene ovlasti nad Barom i crnogorskom obalom. Crna Gora je Austro-Ugarskoj morala prepustiti i konzularno zastupstvo vlastite trgovačke mornarice, te primjenjivati pomorske zakone i propise koji su vrijedili u Dalmaciji.
O rezultatima Berlinskog kongresa predsjednik američkog udruženja povjesničara Carlton J.H. Hayes je izjavio:
“Prije 1878 imalo smo Istočno pitanje o jednom bolesniku (Turska), a nakon 1878 imamo nekoliko manijaka pošto je Berlinski kongres odveo Balkance u ludilo.”
Matija Mrazović, hrvatski odvjetnik, političar i publicist – 1896.
Mrazović, Matija, hrvatski političar i publicist (Visoko podno Kalnika, 24. II. 1824 – Zagreb, 13. IX. 1896). Nakon studija prava u Zagrebu radio kao odvjetnički vježbenik pri banskoj vladi (1848), a potom pri vojnom povjerenstvu u Varaždinu. Publicistički rad započeo je 1846. u Gajevim Novinama horvatsko-slavonsko-dalmatinskima, a 1848–50. surađivao u Slavenskom jugu i Jugoslavenskim novinama.
Godine 1850. otvorio je odvjetničku kancelariju u Zagrebu. Od 1853. do 1854. izdavao časopis Pravnik, a od osnutka Pozora (1860) surađivao političkim člancima te je 1867. bio i njegov glavni urednik. God. 1871., zbog članaka u Zatočniku o konzorciju za isušivanje Lonjskoga polja koji su kompromitirali bana L. Raucha, bio je optužen zajedno s I. Vončinom i J. Miškatovićem. God. 1861. i 1865–67. biran je za zastupnika u Hrvatskome saboru kao član Narodne stranke.
Zauzimao se za uređenje državnopravnog odnosa s Austrijom neovisno o Ugarskoj, za političko ujedinjenje Južnih Slavena unutar Monarhije, a kao član hrvatskog izaslanstva pregovarao je o reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe. God. 1880. napustio je Narodnu stranku i osnovao Neodvisnu narodnu stranku s programom ujedinjenja Trojedne Kraljevine i njezine državne i financijske samostalnosti. Od 1879. do 1881. bio je gradonačelnik Zagreba te se istaknuo u poboljšanju komunalnih uvjeta grada, kao i za potresa 1880.
Počeo bokserski ustanak u Kini – 1900.
U Kini je 13. lipnja 1900. planuo narodni ustanak, poznatiji u povijesti pod nazivom bokserski ustanak. Pobunjenici su oštricu borbe okrenuli prema strancima, a zatim i prema domaćim bogatašima. Razlog tome bio je snažan pritisak kapitalističkih država potkraj prošlog stoljeća koje su željele pretvoriti mnogomilijunsku Kinu u koloniju.
Prve pobune Kineza počele su još 1898. da bi 1900. prerasle u svenarodni ustanak. Kad su pobunjenici ubili njemačkog veleposlanika i izvršili opsadu četvrti u kojoj su bile smještene strane misije i veleposlanstva, došlo je do strane intervencije kako bi se snagom oružja konačno pokorila i podijelila bogata Kina. Međunarodne vojne snage ubrzo su porazile slabo naoružane ustanike i oslobodile diplomate u Pekingu. Ustanak je ugušen u krvi, a kineska vlada je pobjegla u grad Ksianfu. Strani osvajači počeli su tada raznim kaznenim odredima haračiti po Kini i pljačkati zemlju. Japanci su nadmašili sve otevši cjelokupnu kinesku državnu novčanu pričuvu. Mirovni pregovori između intervencionista i Kine završili su tek u rujnu potpisivanjem zaključnog sporazuma.
Sedam svjetskih sila nije se moglo nagoditi kako bi podijelilo tu golemu zemlju pa su Kini cinički zagarantirale teritorijalnu cjelovitost prisilivši je da drži otvorena vrata za sve strance, što je praktički značilo legalnu pljačku kineskog nacionalnog bogatstva. Teške posljedice tog sporazuma Kina je osjećala sve do svog nacionalnog oslobođenja poslije Drugog svjetskog rata.
Slavko Kvaternik, doglavnik NDH – 1947.
Slavko Kvaternik (Komorske Moravice,25. kolovoza 1878. – Zagreb, 13. lipnja 1947.), bio je hrvatski vojnik, ustaški časnik[4], političar i državni dužnosnik. U Prvom svjetskom ratu je kao časnik služio vojsku Austro-Ugarske Monarhije. Po stvaranju Kraljevine SHS umirovljen je te se priključio Ustaškom pokretu. Po njemačkoj invaziji na Jugoslaviju 10. travnja 1941. godine je proglasio u Zagrebu Nezavisnu Državu Hrvatsku u kojoj je obnašao neke od najviših vojnih i političkih dužnosti. Nakon umirovljenja 1942. se povukao u Austriju te je po završetku Drugog svjetskog rata izručen vlastima komunističke Jugoslavije koje su ga 1947. godine osudile na smrt.
Poslije rata, 1918. godine, u činu dopukovnika priključuje se Narodnom vijeću Države SHS u kojem postaje glavar stožera vojske. U prosincu 1918. godine zapovijeda hrvatskim postrojbama koje uspješno izbacuju mađarsku vojsku iz Međimurja. U vojsci Kraljevine SHS umirovljen je 1921. godine u činu pukovnika. Iste godine se politički angažira, prvo u Hrvatskoj stranci prava, a potom u ustaškom pokretu. Na poziv Ante Pavelića, u listopadu 1932. godine, u Bresci sudjeluje na sastanku o stvaranju i jačanju ustaških vojnih postrojbi.
Nakon atentata u Marseilleu, 1934. – 1935. godine interniran je u Crnoj Gori. Od 1936. do 1941. godine ravnatelj je Zadruge “Hrvatskog radiše”, izabran zalaganjem Vladka Mačeka. Na čelu je domovinskog vodstva ustaškog pokreta, 1939. godine sudjeluje u osnivanju i vodi društvo “Uzdanica”, čiji ogranci i povjerenici postaju nositelji ustaškog pokreta u Banovini Hrvatskoj. Također uspostavlja vezu s hrvatskim časnicima u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Početkom travnja 1941. godine uspostavlja kontakt s izaslanikom Njemačke E. Veesenmayerom, pregovara sa zastupnicima i predsjednicima kotarskih organizacija HSS-a.
Nakon odbijanja Vladka Mačeka da, pod zaštitom Njemačke, preuzme vodstvo u Hrvatskoj, u ime poglavnika A. Pavelića, uz asistenciju E. Veesenmayera, 10. travnja 1941. godine, nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb, proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku preko radija. Organizira privremenu vladu – Hrvatsko državno vijeće i ujedno je i premijer privremene vlade od 10. do 16. travnja 1941. godine. Nakon povratka Ante Pavelića službeno postaje drugim čovjekom NDH, član je Glavnog ustaškoga stana, poglavnikov zamjenik, ministar domobranstva, doglavnik, ustaški krilnik i vojskovođa.
Gajo Petrović, filozof – 1927.
Petrović, Gajo, hrvatski filozof (Karlovac, 2. III. 1927 – Zagreb, 13. VI. 1993). Studirao filozofiju u Zagrebu, Lenjingradu i Moskvi, doktorirao 1956. na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je bio profesor teorijske filozofije i logike 1956–93. Glavni urednik časopisa Praxis.
Petrović se u filozofiji bavio novom interpretacijom Marxa temeljeći ju na »ranome Marxu«, gdje se u filozofskoj teoriji emancipacije čovjeka i društva ono revolucionarno nalazi u radikalnoj promjeni čovjeka i društva, uz uvjet da je čovjek shvaćen kao slobodno biće prakse.
Pisao je radove iz ontologije, antropologije, gnoseologije, logike i marksizma, posebno o problemu alijenacije (otuđenja), slobode i prakse. Kritizirao dogmatsku ideologiju komunizma u bivšoj Jugoslaviji. Kao gostujući profesor predavao u Berlinu, Kölnu, Parizu, New Yorku i dr., prevodio s njemačkog, engleskog i ruskog jezika. Glavna djela: Engleska empiristička filozofija (1955), Logika (1963), Od Lockea do Ayera (1964), Filozofija i marksizam (1965), Čemu Praxis (1972), Filozofija i revolucija (Philosophie und Revolution, 1972), Mišljenje revolucije (1978), Suvremena filozofija (1979), Prolegomena za kritiku Heideggera (1986), U potrazi za slobodom (1990). Objavljena su mu Odabrana djela u 4 sv. (1986).
Pioneer 10, napustio Sunčev sustav – 2000.
Pioneer 10, robotska sonda koju je NASA lansirala 2. ožujka 1972. godine u svrhu proučavanja asteroidnog pojasa u Sunčevom sustavu, Jupitera, solarnih vjetrova i kozmičkih zraka na današnji je dan 2000. godine napustila Sunčev sustav i otisnula se u otvoreni svemir. Ipak, tehnologija je zakazala, jer je zbog velike udaljenosti izgubljen svaki kontakt sa sondom 23. siječnja 2003. godine.
…
izvori:
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža http://www.enciklopedija.hr; Prolexis enciklopedija, mrežno izdanje, https://proleksis.lzmk.hr; Wikipedija https://hr.wikipedia.org
