NA DANAŠNJI DAN: Ignacije Loyola, Maksimilijan II, Caravaggio, Denis Diderot, Ignac Kristijanović, Franz Liszt, Mia Oremović, Vjekoslav Šutej, Saint-Exupéry, Nikša Njirić

Ignacije Loyola, utemeljitelj Družbe Isusove – 1491.

Ignacije Loyola rođen 1491. godine u dvorcu Loyola, u Baskiji, na sjeveru današnje Španjolske, pod imenom Inigo Lopez, kao posljednje od dvanaestero djece.

Roditelji su mu već od ranog djetinjstva namijenili svećeničko zvanje, ali Inigo, sklon viteškim pričama i avanturama, odlučuje krenuti putem vojničkog poziva. 1521., u bitci s trupama francuskog kralja Franje I, braneći tvrđavu Pampelonu, biva teško ranjen topovskim tanetom u koljeno. Nakon ranjavanja odlazi na dugotrajno liječenje u svoj rodni dvorac.

Ignacije Loyola

Nalazeći se na bolesničkoj postelji čeznuo je za zabavnim knjigama, ali na dvoru su bile samo dvije: ‘Život Isusa Krista’ od Ludolfa kartuzijanca i ‘Zlatne legende (o životima svetaca)’ Jakova de Voragine. Knjige su ga svakim danom sve više osvajale i u njemu započinje proces obraćenja i upoznavanja s Božjom providnošću.

Nakon ozdravljenja odlučuje se na dugo hodočašće preko Španjolske i Italije do Svete Zemlje, gdje se namjeravao povući u jedan od pustinjačkih samostana. U Svetoj je Zemlji želio pomagati i obraćati nevjernike, ali mu želja ostaje neispunjena; vraća se u Europu i nastavlja s naukama u Barceloni, a kasnije i u Parizu gdje postaje doktor filozofije – ‘magister artium’. Tijekom boravka u Parizu okuplja nekolicinu istomišljenika i 1535. godine osniva ‘Družbu Isusovu’ pod geslom: ‘Omnia ad maiorem Dei gloriam’ – Sve na veću slavu Božju.

Družba se proširuje po čitavoj Europi, a Franjo Ksaver ju proširuje i na Daleki Istok. Ignacije umire 31. srpnja 1556. godine u Rimu, a taj se dan i danas slavi kao spomendan na neumornu i čvrstu osobu koja je za sobom ostavila razgranat i discipliniran red s brojnim kolegijima i ustanovama.

Maksimilijan II. – ugarsko-hrvatski kralj – 1527.

Maksimilijan II. je bio rimsko-njemački car, ugarsko-hrvatski i češki kralj iz dinastije Habsburg, rođen na današnji dan 1527. godine..

Maksimilijan je došao na vlast poslije smrti oca Ferdinanda I. u doba vjerskih sukoba između katolika i protestanata i najveće turske opasnosti za Hrvatsku i Ugarsku. Iako je naginjao protestantizmu ostao je iz političkih razloga vjeran katolicizmu.

Maksimilijan II

Smatrao je da vladar treba biti iznad svih konfesija. Stoga je nastojao da se katolici i protestanti sporazume, ali bez uspjeha, tako da mu nije preostalo ništa drugo nego da tolerancijom ublažava i smiruje njihove razlike i sukobe. 1571. priznao je protestantskom plemstvu u Austriji pravo na slobodu vjeroispovijesti, no ne i gradovima, gdje se na taj način protureformacija koju je bio započeo njegov otac mogla učvrstiti.

Godine 1564. provalio je iz Erdelja u habsburški dio Ugarske Ivan Sigismund sin Ivana Zapolje, ali se zbog poplava morao povući. Nastavio je rat protiv bečkog dvora sve do svoje smrti 1570.. Nakon njegove smrti za erdeljskoga vojvodu izabran je Stjepan Bathory koji je 1575. postao i poljski kralj. On je, oslanjajući se na Turke, nastavio voditi antihabsuršku politiku.

U vrijeme Maksimilijanove vladavine dogodila su se dva značajna događaja hrvatske ranonovovjekovne povijesti; junačka obrana Sigeta Nikole Šubića Zrinskog 1566. i seljačka buna u sjeverozapadnoj Hrvatskoj pod vodstvom Matije Gubeca 1572.-1573., koja je okrutno ugušena.

Maksimilijan je umro 1576. godine. Naslijedio ga je sin Rudolf. Na samrti su ga obitelj i papinski legat nagovarali da primi sakramente tj. da se ispovijedi i pričesti. Ali Maksimilijan bi ih odbijao riječima “Moj je propovijednik u nebu”, iako se izjasnio da vjeruje u nauk Katoličke Crkve.

Michelangelo Merisi da Caravaggio, slikar – 1871.

Michelangelo Merisi da Caravaggio

Michelangelo Merisi da Caravaggio, talijanski slikar (Caravaggio kraj Bergama, 1571 – Porto Ercole, 18. VI. 1610). Učio u Milanu; od 1590. djelovao u Rimu. Već u svojim prvim slikama prekida s manirizmom. Naturalističkim realizmom slikao likove iz svakidašnjega života (Kartaši; Gatanje). Često slika polufiguru s mrtvom prirodom i mrtvu prirodu kao samostalnu temu (Bakho; Košara s voćem). U ranim djelima pretežito rješava pojedinačni lik u prostoru; pri mekom svjetlu blago modelira volumene; služi se jakim bojama, naturalistički slika detalje. Najvrjednija djela zrele faze slike su u kapeli Contarelli u crkvi S. Luigi dei Francesi u Rimu (Krist poziva sv. Matiju; Martirij sv. Matije). Na tim slikama svjetlo postaje glavna sastavnica kompozicije; povezuje i ističe dramatičnu akciju i koloristički sjedinjuje plohu; radnju smješta u sumračne podrumske prostorije (tzv. podrumska rasvjeta). Oko 1600. za crkvu Sta Maria del Popolo radio je Obraćenje sv. Pavla i Martirij sv. Petra. Zbog razbojstva pobjegao je u Napulj, potom na Maltu, gdje je naslikao nekoliko sakralnih kompozicija i portreta; u njima jače naglašava ulogu svjetla, koje u snažnim mlazovima pada na sliku i daje likovima osobitu plastičnost (Pogubljenje sv. Ivana). Utjecao na mnoge talijanske slikare te na P. P. Rubensa, Rembrandta i D. Velásqueza.

Denis Diderot, francuski filozof – 1784.

Denis Diderot bio je francuski filozof i književnik. Ušao je u krugove filozofa, literata i slobodnih mislilaca koji su u 18. stoljeću odigrali golemu ulogu u ideološkom pripremanju ‘trećeg staleža’ za obračun s ancien régimeom.

Denis Diderot

Postao je pokretač monumentalnog pothvata koji je bio sinteza znanja epohe, ali i plan za obaranje jednoga preživjelog sustava. Oko Enciklopedije okupio je najbolje umove svoga vremena. Osobno je redigirao svaki svezak, te napisao više stotina članaka.

Uz intenzivan 20-godišnji rad na Enciklopediji, napisao je niz važnih filozofskih radova u kojima razvija svoj materijalistički pogled na svijet.

Analizirajući u djelu ‘Saloni’ slikarstvo epohe osnivač je umjetničke kritike; prvi je iznio proto-evolucionističke ideje o varijacijama i prirodnom odabiru, te je time preteča Lamarcka i Darwina. Denis Diderot umro je u Parizu, 31. srpnja 1784. godine.

Ignac Kristijanović, hrvatski književnik – 1796.

Ignac Kristijanović bio je hrvatski književnik, rimokatolički svećenik, biskup i prevoditelj. Jedan je od najvažnijih autora kajkavske književnosti u 19. stoljeću

Ignac Kristijanović

Rođen je 31. srpnja 1796. godine u Zagrebu. Po završetku gimnazije opredjelio se za studij bogoslovije u Zagrebu. Bio je kapelan u Radoboju, u Krapini i u Zagorskim Selima. Od 1831.-1834. godine bio je duhovnik zagrebačkog sjemeništa.

Nakon toga je postao župnik u Kapeli u bjelovarskoj županiji. 1852. godine je bio imenovan kanonikom. 1853.-1855. godine je bio školski nadzornik, 1858. godine čazmanski arhiđakon. Godine 1863. postao je kanonikom lektorom zagrebačkog Kaptola, a 1870. godine odlikovan je čašću naslovnog omiškog biskupa.

Godine 1834. godine je utemeljio kajkavski koledar Danicza zagrebecka (ranije Danica zagrebečka). Prvo djelo mu je bilo Blagoréchja za vsze czéloga léta nedélye objavljeno (1830.). Preveo je mnoštvo basni starogrčkog pjesnika Ezopa na kajkavsko narječje hrvatskog jezika. Kristijanović je otac kajkavske gramatike, koju je napisao na njemačkom jeziku. Umro je u Zagrebu, 16. svibnja 1884. godine.

Franz Liszt, skladatelj – 1886.

Franz Liszt bio je austrijski skladatelj mađarskog porijekla. Proživio je vrlo buran i dug stvaralački vijek, doprijevši u sam vrh krune najistaknutijih majstora glazbene romantike.

Taj skladatelj, pijanist, dirigent i glazbeni pisac, rođenjem Mađar, odgajan u Beču i Parizu, jedan je od najkontroverznijih umjetnika što ih je povijest glazbe poznavala.

Franz Liszt

Divio se velikim glazbenim klasicima, ali pisao je i djela koja revolucioniraju glasovirsko umijeće i simfonijsku formu. U Lisztovu opusu devetnaest Mađarskih rapsodija zacijelo ide među njegova najpopularnija djela.

Koncertirao je od svoje devete godine, pretežno u Parizu gdje se kretao i formirao u krugu istaknutih ličnosti. Na koncertnim turnejama po Europi fascinirao je svojim virtuozitetom, muzikalnošću i umjetničkim temperamentom.

Godine 1849. prihvaća službu dvorskog glazbenog ravnatelja u Weimaru, a kao skladatelj i pedagog postaje vodeća ličnost kruga učenika i pristaša predstavnika tzv. novonjemačke škole. Neko vrijeme djelovao je i u Rimu, gdje studira teologiju, prima niže duhovne redove i sklada pretežno crkvenu glazbu. Kao pijanist začetnik je nove ere virtuoziteta i stvaratelj moderne klavirske tehnike i sloga. U orkestralnoj glazbi izgradio je novi oblik – simfonijsku pjesmu. Inspirirao se najčešće literarnim sadržajima tražeći tematiku u kojoj ima stvarne ili simboličke srodnosti s njegovim životom. Umro je na današnji dan 1886. godine.

Mia Oremović, glumica – 1918.

Mia Oremović (Požega, 31. srpnja 1918. – Križevci, 24. srpnja 2010.) bila je hrvatska kazališna, televizijska i filmska glumica.

Mia je završila Školu primijenjene umjetnosti i Školu dramskih umjetnosti (kod Branka Gavelle) u Zagrebu. Svoju kazališnu karijeru otpočinje 1942. Od 1945., stalna je članica zagrebačkog HNK, a od 1953. Dramskog kazališta (danas Gavella). Godine 1967. prelazi u slobodne umjetnike.

Mia Oremović

Mia Oremović je kao vrhunska karakterna glumica ostvarila mnogo iznimno zapaženih uloga širokog raspona. Debitira glavnom ulogom udovice u filmu H-8 (1958.) Nikole Tanhofera za koju je nagrađena je glavnom glumačkom nagradom na festivalu u Puli. U filmovima Imam dvije mame i dva tate (Krešo Golik, 1968., Zlatna arena za gl. ulogu), kao neurotična malograđanka, i Tko pjeva zlo ne misli (Krešo Golik, 1970.), kao usidjelica srednjih godina, iskazuje se kao izvanredna komičarka, iako taj njezin talent nije kasnije na filmu i na TV bio dovoljno iskorišten.

Osim na filmu puno radi na TV i na radiju. Za svoj rad u kazalištu, na filmu i na radiju, primila je više značajnih priznanja i nagrada, između kojih nagradu Vladimir Nazor za životno djelo na području filma te (1996.) nagradu za životno djelo “Fabijan Šovagović ” Udruženja hrvatskih filmskih redatelja (2002.).

Njen rodni grad Požega odao joj je priznanje te je 2009. godine proglašena počasnom građankom grada. Preminula je u Križevcima 2010.

Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry, zrakoplovac i pisac – 1944.

Antoine Marie Saint-Exupéry

Antoine Marie Roger de Saint-Exupéry, rođen u Lyonu, 29. lipnja 1900. godine, bio je francuski pisac i zrakoplovac. Poznat je i kao Saint-Ex. Poletio je s Korzike 31. srpnja 1944. godine u izviđačkom avionu P-38 i nestao negdje nad Sredozemljem. De Saint Exupery autor je više romana o zrakoplovstvu i drugih proza prožetih strašću za letom, ljepotom i slobodom. Najboljim mu se djelima smatraju knjiga pripovjedaka ‘Zemlja ljudi’ i za mnoge najljepši dječji roman ‘Mali princ’. Exupery se zrakoplovstvom počeo baviti dvadesetih godina, nakon što je bio odbijen u mornarici. Sudjelovao je u pionirskim pothvatima uspostave prvih redovitih poštanskih zračnih linija u Južnoj Americi i Africi, a zatim je neko vrijeme živio na Long Islandu, gdje je i nastao ‘Mali princ’.

Vjekoslav Šutej, dirigent – 1951.

Vjekoslav Šutej

Šutej, Vjekoslav, hrvatski dirigent (Rijeka, 31. VII. 1951 – Zagreb, 2. XII. 2009). Studirao dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (I. Gjadrov), a usavršavao se u Rimu (Franco Ferrara). Postigao je međunarodnu karijeru u SAD-u, Italiji, Španjolskoj i osobito u Bečkoj državnoj operi, gdje je dirigirao u više od 100 izvedbi. Primarno je bio operni dirigent, specijaliziran za romantički repertoar. Bio je profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i šef-dirigent Zagrebačke filharmonije.

Nikša Njirić, hrvatski skladatelj – 2006.

Nikša Njirić

Njirić, Nikša, hrvatski skladatelj (Dubrovnik, 13. IV. 1927 – Zagreb, 31. VII. 2016). Studij kompozicije (K. Odak) završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Njegov opus stilski pripada tradicionalnoj tonalitetnoj glazbi s osloncem na glazbeni folklor i umjereni modernizam.

Skladao je vokalnu (zborovi, solo pjesme, kantata), komornu (gudački kvarteti, Concertino i dr.) i instrumentalnu glazbu. Osobito se istaknuo kao skladatelj glazbe za djecu.

Oglasi