NA DANAŠNJI DAN: Povaljska listina, Slavko Kolar, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Antun Šoljan, Ivica Šerfezi, Woody Allen, referendum o ustavnoj definiciji braka, koronavirus, prva nedjelja dočašća

Povaljska listina – 1250.

Povaljska listina najstariji je sačuvani dokument pisan hrvatskom ćirilicom. Nastala je 1. prosinca 1250. godine, kada je – na temelju starijih dokumenata – piše hvarski bilježnik (“prisežen pisac hvarski”) kanonik Ivan. Govori o posjedu benediktinskog Samostana sv. Ivana.

Navedena isprava je i najstarija sačuvana isprava na otoku Braču.

Kao što ime govori, nađena je u mjestu Povljima, i to sasvim slučajno, jer je promatrač primijetio neobične znakove na predmetu koji je domaćica koristila za – potpirivanje vatre na ognjištu.

Slavko Kolar, književnik – 1891.

Slavko Kolar (Palešnik pokraj Garešnice, 1. prosinca 1891. – Zagreb, 15. rujna 1963.) hrvatski književnik i filmski scenarist.

U hrvatskoj je književnosti bilo relativno malo pisaca koji su u svoja književna djela unosili elemente humora i satire kao jednog posebnog vidnog ugla sagledavanja određenih društvenih zbivanja.

U 19. stoljeću bilo ih je svega nekoliko: Stanko Vraz, Ante Kovačić i Silvije Strahimir Kranjčević napisali nekoliko uspjelih satiričnih ostvarenja, dok humorističkih elemenata nalazimo povremeno u djelima Janka Jurkovića, Vilima Korajca, Augusta Šenoe i Josipa Eugena Tomića. I to je sve. Zapravo, sve do pojave Slavka Kolara (1891-1963) i ne možemo govoriti o nekom piscu čije bi cjelokupno književno djelo bilo prožeto isključivo kategorijama humora i satire. A upravo po toj osobini Kolar se u hrvatskoj međunarodnoj književnosti izdvaja kao posve originalna literarna pojava: iako se tematika njegovih pripovijedaka u potpunosti uklapa u one najznačajnije tokove hrvatske književnosti tridesetih godina kada je primarnu preokupaciju pisaca zaokupila problematika sela ili provincije s naglašenim socijalnim akcentom, Kolar se od ostalih svojih suvremenika razlikuje upravo po tom svom specifičnom pristupu toj istoj tematici.

Proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca – 1918.

Jednakost hrvatskoga, srpskog i slovenskog naroda bila je načelno proklamirana, ali je u stvarnosti provođena velikosrpska hegemonija

Dana 1. prosinca 1918. u Beogradu je proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Završetkom Prvog svjetskog rata i propašću Austro-ugarske monarhije i Osmanskog carstva stvoreni su uvjeti za stvaranje države koja bi okupila Južne Slavene koji su živjeli na području teritorija današnjih država Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore i najvećeg dijela današnje Hrvatske i Slovenije.

Iako su se ujedinjenjem izražavale i nacionalne težnje glavnih političkih snaga i u Hrvatskoj i Sloveniji, samo ujedinjenje nije provedeno na očekivanim demokratskim federalnim načelima, te je uz drastične oblike političke i socijalne represije ubrzo uslijedilo teško razočaranje.

Antun Šoljan, književnik – 1932.

Šoljan, Antun, hrvatski književnik i prevoditelj (Beograd, 1. XII. 1932 – Zagreb, 9. VII. 1993). Studirao anglistiku i romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Djelovao je kao profesionalni pisac i prevoditelj.

Bio je urednik časopisa Međutim, Krugovi i Književnik te predsjednik hrvatskog centra PEN-a (1971–73). Uz Ivana Slamniga jedan od najistaknutijih predstavnika krugovaškoga naraštaja. Autor je raznovrsna književnog opusa – okušao se u gotovo svim žanrovima i vrstama. Prve pjesničke zbirke (Na rubu svijeta, 1956; Izvan fokusa, 1957) pisane su u dijalogu s hrvatskom tradicijom, ali i engleskim i američkim pjesnicima. Istodobno je započeo pisati feljtone i pjesme programatskoga karaktera u kojima iskazuje interes za egzistencijalno iskustvo, ponajprije temu otuđenosti u duhu Alberta Camusa (antologijska pjesma Bacač kamena). Nakon zbirke Gazele i druge pjesme (1970) započela je druga pjesnička faza, koju odlikuje raznovrsnija tematika, korištenje povijesnih motiva i ironizacija egzistencijalne teme.

Te su pjesme pisane u različitim formama – od poslanica, dosjetki i anegdota, preko putopisne lirike, do onih klasicističkih i postmodernističkih. Posljednja zbirka Prigovori (1993) svojevrstan je testament u kojem se mnogobrojnim aluzijama vraća mediteranskomu zavičaju. Njegova ranija proza (zbirka novela Specijalni izaslanici, 1957) žanrovski pripada tzv. prozi u trapericama – u pričama prati »klapu«, homogenu mikrozajednicu koja dolazi u sukob sa svijetom odraslih, ne samo u društvenom nego i književnom smislu. Vanjski svijet klapa shvaća kao izvor represije nad vlastitim identitetom. Ironija, kao reakcija lika ili pripovjedača, Šoljanovu prozu vodi prema društvenoj tematici.

Roman Izdajice (1961), u kojem je postignuta samostalnost pojedinačnih poglavlja i spoj romana i eseja, tako u početku uspostavlja arkadijski ugođaj i avanturizam klape, ali na kraju utvrđuje kako je smisao klape iscrpljen pa klapa kao skupina postaje izdajicom vlastitoga naraštajnoga načela. Narativno je koherentniji roman Kratki izlet (1965), s fabulom o potrazi za identitetom i smislom koju provodi skupina studenata na ekskurziji u Istri. Riječ je o dinamičnoj egzistencijalnoj prozi, svojevrsnom romanu o odustajanju i alegorijskoj priči o naraštaju koji je izgubio iluzije. U romanu Luka (1974) pozornost je usmjerena na društveno-ekološku tematiku te birokratsku i političku manipulaciju, no u podlozi je ponovno priča o potrazi za smislom. Drugi ljudi na Mjesecu (1978) povratak su modelu proze u trapericama, ali i njegova istodobna relativizacija, jer ljetne avanture junaka koji žele pobjeći od svakidašnjice završavaju neuspjehom i povratkom u početno stanje. Dulja pripovijest Život i smrt Šimuna Freudenreicha, hrvatskog Joycea, objavljena u knjizi Hrvatski Joyce i druge igre (1989), u kojoj se eruditski poigrava s tradicijom, duhovita je priča o navodno zaboravljenom hrvatskom piscu i u cijelosti je zasnovana na citatnosti, u duhu borgesovske poetike. Kao dramatičar Šoljan se afirmirao dramskim tekstom Galilejevo uzašašće (1966), s tezom o intelektualnoj autonomiji i slobodi mišljenja. Šoljanove se drame kreću u rasponu od angažiranih (radiodrama Lice, 1963; Bard, 1985), drame apsurda (Klopka, 1970), do esteticističkoga parodiranja dramske baštine (Romanca o tri ljubavi, 1977), a u njima se često razotkrivaju mehanizmi vlasti i društvene stvarnosti. Kao kritičar i esejist pisao je dnevne kritike (Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske, 1965; Zanovijetanje iz zamke, 1972), u kojima je eksplicitno iznosio vrijednosni sud, kao i portrete hrvatskih pjesnika svojega naraštaja (M. Slaviček, J. Pupačić, S. Mihalić), o kojima je pisao objektivno i kritički, bez naraštajne solidarnosti. Uredio je i nekoliko antologijskih izbora (Antologija hrvatske poezije, s N. Milićevićem, 1966; Antologija moderne poezije zapadnog kruga, 1974., i dr.). Samostalno i s I. Slamnigom prevodio je s engleskoga, njemačkog i ruskog jezika.

Ivica Šerfezi, pjevač – 1935.

Ivica Šerfezi (Zagreb, 1. prosinca 1935. – Zagreb, 29. svibnja 2004.), bio je poznati hrvatski kantautor i pjevač zabavne glazbe.

U 46 godina dugoj, kako je sam volio reći, zabavljačkoj, a ne pjevačkoj karijeri, Šerfezi je nanizao 15 zlatnih ploča i milijunske naklade u suradnji sa skladateljem Nikicom Kalogjerom, i u duetu s Ljupkom Dimitrovskom. Bio je iznimno uspješan pjevač koji je 60-ih godina i u SSSR-u izgradio zapaženu karijeru i zvjezdani status rasprodavši svojevremeno 150-ak koncerata. Imao je velike turneje po SSSR-u i DDR-u, a tijekom gostovanja u SAD-u snimio je album. “Šerfa”, kako su ga prijatelji zvali, bio je podjednako uspješan i predan sportaš. Uz zapaženu tenisku karijeru, Šerfezi je bio i odličan igrač golfa, redoviti posjetitelj nogometnih utakmica te zaljubljenik u hokej na ledu. Uz sjećanje na “zlatnog dečka domaće estrade” i jednog od posljednjih glazbenih kavalira, zauvijek će ostati i nezaboravne pjesme i stihovi poput “Suze liju plave oči”, “Ruže su crvene, (tajne su skrivene, slatka je muzika, ali nije kao ti)”, “Ximeroni” itd.

Woody Allen, režiser i glumac – 1935.

Allen Woody (pravo ime Allen Stewart Konigsberg), američki filmski redatelj, glumac, scenarist i književnik (New York, 1. XII. 1935). Isprva pisac tekstova za televizijske komičare, zatim nastupa u klubovima Greenwich Villagea i na televiziji. Na filmu prvotno glumac i scenarist, od 1966. i kao redatelj.

U prvome razdoblju sklon burlesci, groteski i parodiji, npr. Povampireni Miles (Sleeper, 1973), od filma Annie Hall (1977., Oscar za film i režiju) okreće se suzdržanijoj komici zasnovanoj na duhovitim verbalnim opservacijama te intimističkim fabulama u suvremenim urbanim ambijentima, s prikazom frustracija židovskog intelektualca u New Yorku i teškoća u muško-ženskoj komunikaciji kao tematskim konstantama, a često se referirajući na film (i vlastito stvaralaštvo), kao i na druge medije te znakove popularne kulture: Interijeri (Interiors, 1978), Manhattan (1979), Sjećanja na zvjezdanu prašinu (Stardust Memories, 1980), Zelig (1983), Broadway Danny Rose (1984), Purpurna ruža Kaira (The Purple Rose of Cairo, 1984), Hannah i njezine sestre (Hannah and Her Sisters, 1986), Dani radija (Radio Days, 1988), Manhattanski krimić (Manhattan Murder Mystery, 1993), Metci nad Broadwayem (Bullets Over Broadway, 1994), Moćna Afrodita (Mighty Aphrodite, 1995), Svi kažu volim te (Everyone Says I Love You, 1996), Razarajući Harry (Deconstructing Harry, 1997), Jasmine French (Blue Jasmine, 2013), Café Society (2016). U većini tih filmova i glumi, usavršivši maniru nervoznog monologa. Režijsko umijeće potvrdio je ironijskim trilerom Završni udarac (Match Point, 2005), s radnjom u Londonu, a u europske gradove ambijentira niz filmova u kojima razvija preokupacije odnosom muškaraca i žena, zbilje i imaginacije, npr. Vicky Cristina Barcelona (2008), Ponoć u Parizu (Midnight in Paris, 2011), Rimu s ljubavlju (To Rome with Love, 2012). Autor je i više uspješnih kazališnih drama (npr. Sviraj tu stvar ponovno, Sam, 1969), napose jednočinki, a objavio je i nekoliko knjiga humorističkih feljtona, jednočinki i kratkih priča (npr. Nuspojave, 1980; Puka anarhija, 2007), a 2020. je objavio i knjigu memoara.

Referendum o ustavnoj definiciji braka – 2013.

Referendum o ustavnoj definiciji braka održan je u Hrvatskoj 1. prosinca 2013., a na njemu su se državljani RH izjasnili žele li da se u Ustav Republike Hrvatske prenese definicija iz postojećeg Obiteljskog zakona, kako je brak zajednica žene i muškarca. Gotovo dvotrećinska većina izašlih birača poduprla je referendumsko pitanje, te time unijela u Hrvatski Ustav definiciju “Brak je životna zajednica žene i muškarca”. Izlaznost je bila 37,90%.

Do referenduma je došlo jer je građanska inicijativa, U ime obitelji, dana 14. lipnja 2013. predala Hrvatskom saboru 749.316 potpisa građana. Hrvatski sabor je izglasao raspisivanje referenduma o definiciji braka 8. studenoga 2013. Referendum o ustavnoj definiciji braka je treći referendum u samostalnoj Hrvatskoj, i prvi koji se raspisao na temelju prikupljenih potpisa državljana. Prvi referendum bio je referenduma o hrvatskoj samostalnosti 1991. a drugi referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji.

Prvi potvrđeni prvi slučaj novog koronavirusa u Wuhanu u Kini – 2019.

Koronavirusna bolest 2019 (engl. Coronavirus disease 2019), skraćeno: COVID-19, virusna je bolest uzrokovana novim koronavirusom SARS-CoV-2.

Bolest je i službeno potvrđena tijekom prosinca 2019. u gradu Wuhanu, pokrajine Hubei, Kina, dok je prvi slučaj oboljenja zabilježen 17. studenoga 2019. Povodom brzog širenja ove bolesti Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je pandemiju. Zabilježene su zaraze diljem zapadnog svijeta i Azijsko-pacifičkog oceana, uglavnom ljudi iz Kine, a kasnije se bolest širi diljem Europe.

WHO je 11. ožujka 2020. proglasio globalnu pandemiju koronavirusa.

Uzročnik bolesti primarno se širi bliskim kontaktom, najčešće kapljičnim putem kao posljedica kašljanja, kihanja ili razgovora. Kapljice češće padaju na pod ili površinu no što putuju zrakom na velikoj udaljenosti, međutim mogu ostati lebdjeti u zraku određeni vremenski period. Nešto rjeđe, uzročnika je moguće unijeti i dodirivanjem kontaminiranih površina te potom lica. Rizik za prijenos bolesti najveći je prva tri dana od pojave simptoma, iako je moguć i prije pojave, kao i putem pacijenata koji nemaju vidljivih simptoma bolesti.

Prva nedjelja dočašća

Adventski vijenac čine dva temeljna simbola – krug i svijeće odnosno svijetlo. Krug ili prsten bez početka i kraja shvaća se kao simbol vječnosti i vjernosti. Adventski vijenac tumači se kao znak Božje vjernosti zadanim obećanjima. Ponekad se adventski krug tumači kao krug zemaljski s četiri strane svijeta. Adventske svijeće, izvorno crvene i bijele boje upućuju na Isusovu žrtvu i pobjedu. Prema jednoj tradiciji, prva svijeća nazvana je prorokova svijeća.