Sjećanje na heroja Velimira Đereka – Sokola
foto by:Ivica Lozina U kronologiji Bitke za Vukovar, ostat će zabilježeno kako su 12. listopada 1991. na oltar Domovine živote položili Velimir Đerek – Sokol, jedan od zapovjednika Sajmišta, i Ivan Brdar, pripadnik HOS-a, čija je hrabrost ušla u legendu, piše Direktno.hr.
Velimir Đerek, najmlađe dijete Zorke rođene Tomasović i Ante Đereka iz Vinjana Gornjih, rođen je 14. kolovoza 1965. u Imotskome. Vrlo rano, prije sedme godine i polaska u školu, Velimir i njegove dvije starije sestre Senka i Rajka ostaju bez oca pa brižna majka Zorka sama nastavlja skrb o troje djece.
Osnovnu školu Stjepana Radića do četvrtoga razreda pohađao je u područnoj školi u Vinjanima Gornjim, a više razrede osnovne škole završio je u matičnoj školi u Imotskome. Djetinjstvo i mladost Velimir je proveo u Vinjanima Gornjim, pa ipak, prije završene srednje škole, odlučio je otići u Zagreb i tamo nastaviti živjeti i raditi. Vele, kako su ga od milja zvali njegovi najbliži, sam se probijao kroz život, usput upijajući i učeći, te je početak rata dočekao na poslu recepcionara u hotelu Esplanada u Zagrebu.
Oni koji su ga poznavali sjetit će se s ljubavlju dobroga imotskog djeteta Velimira Đereka, uvijek nasmijanoga, spremnoga na šalu i pjesmu, imitiranje Mladena Delića pri prijenosu utakmica koje i danas pamte, a posebno po nježnosti i poštovanju prema starijim osobama.
Kada je u lipnju 1991. godine zadnji put bio u Imotskome, sestri Senki dao je naslutiti kako se sprema otići nekamo i da određeno vrijeme neće biti u Zagrebu te da to ne govori majci. Ipak, kada je toga 11. lipnja 1991. u 11:30 sjeo u autobus Imotski – Zagreb, majka Zorka upitala je kćer Senku: “Jesi li vidjela kako se tamo okrenuo prema kući i kako je sve razgledao kao da se nikada neće vratiti? Imam ružan predosjećaj…”. Majčino se srce nije dalo prevariti.
U rujnu se ponovno javio Senki telefonom, dao joj je broj Kluba Vukovaraca u Zagrebu gdje se može informirati o njemu te rekao kako odlazi u Vukovar. Na sestrine molbe i suze da ne ide, upite vidi li što se u Vukovaru događa, tvrdoglavo je odgovorio: “Osjećam da se Hrvatska brani u Vukovaru i idem u Vukovar. Nikome ne smiješ reći, a materi laži”.
Velimir Đerek uspio se sestri javiti dva puta iz Vukovara. Drugi put nazvao je 12. listopada 1991. oko 13 sati. U stanu kod sestre Senke zatekla se i majka koja je uspjela s njim kratko razgovarati, slagao joj je da je na nekome aerodromu u Zagrebu, a ona je donekle utješena prepustila slušalicu Senki kojoj je Velimir rekao da će je nazvati isti taj dan u večernjim satima.
U večernjim satima toga istog dana, u vrijeme dok je na drugome kraju Hrvatske njegova sestra u nemiru uzalud iščekivala bratov poziv, Velimir Đerek, imotski sin i vukovarski Sokol, poginuo je pri granatiranju Sajmišta kao zapovjednik 1. bojne 204. brigade (Sajmište).
Pukovnik Ivan Anđelić Doktor ispričat će o Velimirovoj hrabrosti i požrtvovnosti, osjećaju sigurnosti koji je budio kod suboraca. Sjećao se njihovih razgovora preko motorole i prepoznatljivoga govora kojim je hrabrio suborce, a plašio neprijatelja, neistinom koju neprijatelj nije mogao znati, ali ih je zbunjivala i često omogućavala povlačenje ili preustroj redova branitelja.
Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novome groblju u Vukovaru Velimir Đerek identificiran je, a potom 23. svibnja 1998. pokopan u obiteljskoj grobnici u Vinjanima Gornjima. Kada je poginuo, Velimir Đerek, sin i brat, imao je samo 26 godina.
