Intervju oštrog pera iz Zagvozda

Šuvar: Zagvozdu sam dala najbolje godine svog života

Mega intervju s Vedranom Bekavac - Šuvar, doktoricom pedagoške znanosti, učiteljicom iz Zagvozda i novinarkom 24sata
Zagvozd – Novinarka i doktorica znanosti Vedrana Šuvar

Za nju kažu da je „oštro pero“, iz Zagvozda! 34 godine rada u novinarstvu, u prosvjeti nešto više – 38 i još koji mjesec, a k tome je još doktorica znanosti iz područja društvenih znanosti (pedagogije). Zagvozdu je, kaže, dala svoje najbolje godine i prvi put daje intervju ovakvog tipa. Ako se nekakav komplet pokrivanja životnih polja može naći u jednoj osobi onda je to svakako naša kolegica i sugovornica Vedrana Bekavac – Šuvar.

Smatrate li za sebe da ste dobra novinarka?

Na to pitanje ja ne mogu dati odgovor. Jedino što mogu reći je da nastojim biti u novinarstvu objektivna, nepristrana i da nastojim izvijestiti i pisati tekstove temeljene na činjenicama. E, sad jesam li ja dobra novinarka ili nisam, to bi trebalo pitati čitateljsku publiku, ljude koji čitaju moje tekstove. Mi uvijek pokušavamo dobiti povratne informacije nakon svakog teksta i mene osobno raduje da se moji tekstovi čitaju. Raduje me da nigdje nisam iza sebe zatvorila vrata. Uvijek mogu svakoga pogledati u oči i to je jednim dijelom nekakva povratna informacija biti dobar ili ne biti dobar. Takva sam, kakva jesam! Uvijek se može biti bolji, ali ja mislim da svoj posao odrađujem pošteno i čestito.

Dakle, što se tiče publike sami hvalospjevi?

Ne bih rekla da su hvalospjevi, ali svakog novinara raduje kad se njegovi tekstovi čitaju. To je ono zbog čega mi pišemo. Ja ne pišem zbog sebe, pišem zbog onih koji će to čitati. Kad imaš povratnu informaciju da je tvoj tekst čitan onda je to dobro. Jako puno puta mi se događa da me ljudi nazovu i kažu: „Hvala Vam za onaj tekst koji ste napisali“, tako da je to ono što ja mogu reći.

Treba li pisati „sine ira et studio“ ili po nekom vlastitom nahođenju?

Uvijek se treba držati toga. Nema u novinarstvu vlastitog nahođenja. Ako ćemo pisati na način misleći da je to tako pa ćemo iz tog razloga tako i napisati, ako ćemo biti u novinarstvu subjektivni, onda mislim da su takve osobe zalutale u novinarstvo. Svaki tekst u novinarstvu treba temeljiti na činjenicama, rudarski zarovati, sagledati jednu i drugu stranu. Nikada nije dovoljno pitati samo jednu osobu, jednu stranu dok pišeš neki tekst. Koliko god bilo nezgodno ili neprihvatljivo pravi novinar mora saslušati sve relevantne subjekte, koji su važni za napisati neki tekst. Novinarstvo je vrlo odgovoran posao. Mi smo javne osobe koje odgovaraju javnosti koja nas čita. Ja znam da objektivnost puno puta nekim ljudima o kojima pišemo njima osobno nije draga ili ne „legne“ kako treba, ali to je već njihov problem. To nije problem novinara.

Puno je profesija u današnje vrijeme da tako kažemo „srozano“. Gdje je danas novinarstvo?

Kad gledam iz svoje perspektive kažem kako je novinarstvo na dobrim nogama, ali puno toga se nekako uvuklo u novinarstvo. Za mene kažu da sam stari kov novinara. Volim mlade novinare, na kraju krajeva na mladima svijet ostaje. Svi ćemo mi jednog dana otići tamo gdje nam je domovina, ali završiti fakultet i misliti da znaš sve, a još više da znaš dobro napisati tekst smatram da takvi ljudi nisu na pravome putu. Kad završiš fakultet tek onda nisi ništa, ako se misli na novinarstvo. Onda tek krećeš! Ponekad jednostavno trebaš biti sam svjestan da ne možeš dalje, ono što bih ti htio. Onda stavi točku, odmori, ostavi taj tekst pa ćeš nastaviti drugi put ili ćeš jednostavno taj tekst poslati takav kakav je. Biti dobar novinar znači priznati neke svoje greške, a ja sam ih u ovih 33 godine imala jako puno. Ne mislim da sam nešto pogrešno napisala nego sam imala greške dok sam pisala tekst. Mučila sam se, razmišljala je li to dobro? Treba puno iskustva, puno rada poglavito na terenu da bi jednog dana mogao reći: „Ja mislim da sam sada dobar novinar“.

Radite i u prosvjeti. Kako gledate na ovo zaključavanje škola? Je li Vlada tu povukla dobar potez?

U životu sam uvijek legalist. Ono što je Vlada donijela i ono što je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih stavilo kao naputak, mi se toga u struci, na terenu trebamo pridržavat bilo to nama drago ili ne. E, sad s druge pak strane dalo bi se propitkivati što smo dobili sa zaključavanjem škola? Sjećam se svoga školovanja, svoga odrastanja i polaska u osnovnu školu. I tad je na ulazu škole bio portir, koji je pitao – Kod koga Vi idete? Taj bi se netko predstavio, učenici su isto tako dežurali, sjećam se jednom godišnje bi nas došao red da se izredamo i jedva smo čekali taj dan kad će doći red da i mi dežuramo uz portira. Dakle, odgovornost treba postojati, ali ja ne mislim da će se problemi koji jesu riješiti sa zaključavanjem škola. Dobro je da se uposle zaštitari, da portir ima nekakvu edukaciju. Danas postoje kamere, pozvoni se, vidi se tko je na vratima škole. To se vrlo jednostavno rješava. Što znači zaključati škole? Ako smo zaključali školu, mi nismo riješili probleme koji su u školi i van škole. Zaključavanje škola je posljedica onog što se događa u društvu. Mi nećemo riješiti ono što se događa u društvu (misleći sada na negativno) ako zaključamo školu. Ako netko želi provaliti u školu ili nešto napraviti naći će on tih pet minuta da uđe, nažalost. Sa zaključavanjem škola nismo riješili problem. Problem je ostao unutar škole i van škole.

Koliko to može doprinijeti općoj sigurnosti učiteljima, a i samim učenicima?

To možda na prvu može donijeti nekakvu sigurnost za učitelje da ima netko na vratima, da su ona zaključana, ali taj učitelj treba izići van. Hoće li ga netko dočekati van? Ti učenici trebaju izići van. Nije dobro da smo učenike zatvorili, škola je ipak odgojno-obrazovna ustanova. Ako su djeca zatvorena u tu ustanovu, ako oni ne mogu pro disati vani, protrčati vani, onda ni to nije dobro. Problem je puno dublji, puno složeniji i slojevitiji i treba ga na taj način rješavati. Mislim da bi osobe koje donose ovakve pravilnike trebale više boraviti na terenu i vidjeti što se događa? Kad se nešto negativno dogodi onda se šalju krizni timovi. Tada je, vjerujte mi, kasno. Treba preventivno djelovati da ne bi do ovakvih stvari dolazilo. Nažalost društvo je takvo da će toga biti, bojim se, sve više i više.

Doktorirali ste pedagogiju, znate da je odgoj jako važan. Je li se on izgubio u današnjem vremenu?

Škola je još uvijek odgojno-obrazovna ustanova. Najprije odgojna, a potom obrazovna. Čini mi se da imamo sve manje onog odgojna, a i da nam je obrazovanje na „kristalnim nogama“. Kad kristalna čaša pukne, onda je vrlo teško te komadiće ili nemoguće pokupiti i ponovno napraviti jednu takvu čašu. Mi imamo jednu novu generaciju i svakodnevno kao svjedoci vidimo promjenu kod mladih ljudi. Ono što smo mi nekada smatrali da je važno za odgoj, to danas za ovu generaciju uopće više nije važno, niti je važno više za njihovo mentalno zdravlje. Ovo je generacija koja je, ja bih rekla, virtualna generacija. Puno vremena provodi uz mobitel. Djeca su izgubila finu motoriku, djeca nam ne znaju trčati, djeca nam se ne znaju igrati u zemlji, u blatu. Njihovi su pokreti s jednim brojem prstiju. Ruka ima deset prstiju, a oni barataju samo s palčevima, eventualno nešto kažiprstom. Oni s palčevima tako dobro barataju kao nekad najbolje daktilografkinje. To nije dobro, djeca nam ne znaju pisati. Ne govorim to za svu djecu, ali zamislite koliko djece ostaje neupisano u prve razrede. U trenutku psiho-fizičke procjene 4000 učenika (prvašića) je ostalo neupisano jer imaju neku poteškoću.

Napisali ste priručnik za učitelje i učiteljice na temu rada u kombiniranom razrednom odjelu. Kako je raditi u njemu?

Ja sam do sada napisala nekoliko knjiga od kojih su neke i sveučilišni udžbenici. Ovo je zadnji moj priručnik, mislim zadnji u nizu kojeg sam napisala, to je priručnik „Rad u kombiniranom razrednom odjelu“. Učiteljica sam koja je 14 godina radila u četvero razrednoj kombinaciji. Ovaj priručnik je nekako spoj znanosti i struke, ali ja mogu reći da su te godine provedene radeći u kombinaciji najljepše doba mojeg prosvjetnog rada. To je iznimno zahtjevan posao, ali kada se uhodate onda je to nešto prekrasno. Prosvjetni poziv je inače predivan za onoga tko ga voli. Mi smo danas svjedoci kako, ako nemaš što za upisati, upiši razrednu nastavu, neki od smjerova na Filozofskom fakultetu. Mislim da to nije dobro. Onaj tko ne voli ovaj poziv, tko ne voli raditi u razredu, bolje bi mu bilo da ne ulazi u razred. Govorim to iz razloga jer to nije stroj kojeg ćemo ujutro pokrenuti i ugasiti ga za dva sata. To su djeca! Nama je netko povjerio nešto najsvetije i najmilije svoje, svoju djecu. Ta djeca su sa mnom u razredu gotovo koliko i sa roditeljima. Dakle, ako ja njima neću biti prvenstveno prijatelj, pa onda jednim dijelom roditelj, a tek onda učitelj mislim da je onda promašena struka i da nemamo što raditi u razredu.

U tom životnom pozivu rada u školi sa djecom je li teže biti pedagog ili učitelj?

Svaki učitelj trebao bi biti pedagog, tako da je to nešto što je spojivo jedno s drugim. S druge strane završila sam razrednu nastavu pa onda doškolovanje povijest, nakon toga znanstveni magisterij pedagogije na Filozofskom u Zagrebu, potom na istom fakultetu doktorat znanosti. Za sebe mogu reći da sam u cjeloživotnom obrazovanju i dan danas mislim kako ne znam sve. Volim učiti i mislim kako ima puno toga što trebam učiti, a da mi dio toga svakodnevno pružaju moji učenici u razredu.

Ovih se dana puno priča o inflaciji i divljanju cijena, ali i o bojkotu kupaca na jedan dan. Koliko je to ustvari mudro s obzirom na to da su i oni koji rade u trgovačkim centrima također u inflaciji?

To nije nikakvo rješenje. To je možda jedan psihološki moment kojim se želi djelovati, ali na koga? Ja mislim prvenstveno na one koji su nam i nametnuli sve ovo. Mislim da tu, koliko god odgovornost snose trgovački centri odgovornost snose i ljudi, koji upravljaju ovom državom – Vlada RH. Ako oni misle da su se oni sada solidarizirali s nama potrošačima, to je dobro, ali čini mi se da su potrošači dijelom strelice uputili prema Vladi kad su na jedan dan bojkotirali NE odlazak u trgovačke centre ili trgovine općenito. Problem se rješava na sustavan način jer inflacija „divlja“. Koliko god su plaće visoke nekima, a nekima, nažalost, (a takva je većina), malene tek da se može preživjeti tek dio mjeseca. Tu prvenstveno mislim na umirovljenike i njihove mirovine onda mislim da taj jedan dan ne rješava ništa. Mislim da ni pet dana neće riješiti ništa. Inflaciju treba suzbiti i obuzdati, a to ne mogu potrošači.

Je li stvarni razlog inflacije samo to što sve poskupljuje ili je razlog puno dublji ?

Nisam za to stručnjak. To nije domena pedagogije, ali mogu primijetiti da cijene svakodnevno rastu nenormalno. Sigurno da je to nešto što je „dublje“, nije to ništa površno. Taj dublji problem treba rješavati netko drugi, a ne mi mali ljudi.

Predsjednički izbori su iza nas. Preostaje još inauguracija novog-starog predsjednika. Kako ste Vi popratili cijelu ovu predsjedničku kampanju i jeste li očekivali iznenađenja?

Popratila sam je vjerujem kao i svi ostali novinari i moje kolege vrlo profesionalno. Pratili smo sve predsjedničke kandidate i sve što se događalo tijekom kampanje. S obzirom na sve ono što nam se događa u politici nismo očekivali nikakva veća iznenađenja što se na kraju i pokazalo. Nema tu neke težine, nije se stvorila nikakva politička kritična masa da bi ponudila biračima nešto treće dobro.

U svibnju nas očekuju lokalni izbori. Očekujete li kakve promjene u županiji, Imotskoj krajini?

Ništa ne očekujem, ali bi rado u politici vidjela „svježu krv“, mlade ljude, neopterećene s nekim vremenima iz prošlosti. Voljela bih da u Imotskoj krajini dođe do promjena, voljela bih da i u županiji dođe do promjena. Oni koji idu u političku utakmicu trebaju iza sebe imati dobar program, ponuditi nešto dobro biračima, da bi birači sutra mogli uzeti onih pet minuta i zaokružiti na biralištu ime ili broj ispred imena svog potencijalnog političkog kandidata. Županija Splitsko-dalmatinska dosta toga radi, ali ja ću sada biti malo zločesta pa ću kazati: Kamo sreće da su izbori svaku godinu. Bilo bi pretjerano da kažem svako šest mjeseci, ali svaku godinu. Možda bi se nešto i napravilo dobro. Ovako se oni uljuljkaju. Četiri godine je dug period. Vidimo sada kako se puno toga nudi, radi, otvara. Bit će puno presjeci vrpcu ovdje, presjeci vrpcu ondje, obećanja, ma puno toga. U politici nema ljubavi, ali bi politika trebala biti častan posao.

Spomenuli ste maloprije „svježu krv“, da bi ju voljeli vidjeti. Koliko mladi mogu mijenjati današnji status quo u politici?

Na mladima ostaje svijet. To nije nešto što netko kaže ili što se kaže pa da ja sad to ponavljam. Doista mislim i sigurna sam da mladi mogu mijenjati sve, samo, nažalost, starima se teško odreći onih udobnih fotelja, a onda jedan dio mladih ne želi prihvatiti te političke iskaznice, stranačke i biti poslušnici neke stranke. Mladi su slobodni ljudi, nemojmo ih sputavati. Mi ih stariji trebamo podupirati, pomagati im. Idemo mi poslušati njih, idemo poslušati što nam to mladi imaju za kazati i priznati da nismo uvijek u pravu. Volim se družiti s mladim ljudima, puno toga i naučim od njih. Ja sam sigurna da u politici treba biti 30 % starijih, a 70% mladih.

Radi li se što u Zagvozdu poslije otvaranja igrališta?

Svaki pozitivan pomak ne samo u Zagvozdu nego u bilo kojoj općini u Imotskoj krajini, bilo kojem mjestu nebitno od koje političke stranke dolazi je hvalevrijedan i treba ga pohvaliti. Treba pogurati vjetar u leđa da se ide dalje. Izgradnjom tunela Zagvozd je mogao puno više i puno bolje iskoristiti svoj položaj i po pitanju seoskog i ruralnog turizma, gospodarske zone, poslovne zone. Od toga svega gotovo ništa se nije napravilo. Evo, izgradilo se i obnovilo igralište, neka je i to je dobro. Neka što više mladih igra na tom igralištu. Mene to raduje kao mještanku. U staroj zgradi općine je uređen prostor za dječji vrtić. To je dobro, ali ja kao pedagog i kao učiteljica kažem kad se već radilo trebalo se raditi na drukčiji način. Što znači roditeljima iz Zagvozda koji su zaposleni, dječji vrtić koji radi od 7:30 do 13:30? Kakvo je to radno vrijeme koje neki mladi čovjek ima u tom periodu, da bi mogao svoje dijete ostaviti i otići mirno na posao? U Šestanovcu se vrtić otvara u 6:30 i radi do 16:30. Roditelji bezbrižno odlaze na svoje radno mjesto. Znaju da su njihova djeca na sigurnom i da imaju kompletnu skrb, doručak, ručak, užinu. I Zadvarje to ima! Mislim da je to prioritet. To je Zagvozd imao 80-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća. Tada je bio vrtić koji je radio do 16:30. Danas 2025., Zagvozd to nema!

Imate li Vi političkih ambicija?

Nikad ne reci nikad!

Što bi to trebalo značiti?

U životu inače volim rizik. Mirna sam osoba, ali uvijek treba propitkivati, vidjeti. U Zagvozdu živim više od 40 godina. Zagvozd je moje mjesto. Najbolje sam godine svog života i svog profesionalnog rada dala Zagvozdu. I nije mi žao! Gdje sam god bila, a bila sam na puno mjesta u Hrvatskoj i vani, uvijek mi srce nekako brže kuca kad se vratim u Zagvozd i kad krenem uz Mužine. Za razliku od mnogih koji su otišli iz Zagvozda i dolaze vikendom i vole kazati da su Zagvožđani, puno su mi bliži srcu oni koji zajedno sa mnom, provode cijeli svoj život u Zagvozdu podno naše Biokove na ovom tvrdom kamenu i ne pomišljaju otići iz Zabiokovlja. Takvi, posebice mladi, zaslužuju moj duboki naklon.

Negdje sam vidio da jako volite soparnik. Objedinjujete prosvjetu i novinarstvo. Kako sve stignete i što Vam je pored soparnika draže – boraviti u učionici ili na terenu raditi reportaže?

Soparnik je jednostavno jelo iz mog rodnog kraja, od tijesta i blitve. Iskusne domaćice kažu da je uvijek teže napraviti dobro jelo, a da je jednostavno, uz to i zaštićeno kao što je soparnik. Volim jesti jednostavne stvari, domaću spizu, ali i puno raditi. Kad sam u školi uvijek kufer svojih briga ostavim pred učionicom. Za mene tada nitko ne postoji nego moja djeca, moji učenici. Tako je dok ne iziđem iz škole. Novinarstvo je moja druga ljubav. Ono daje uvijek neki adrenalin, nešto što vas pokreće. Jedan i drugi poziv u sebi nose izazove. Ne mogu kazati koji mi je poziv draži. Kad biste mi uzeli jedan od poziva, uzeli biste dio mene. To je nešto što je moje, i ta djeca, i ta škola, moja učionica. S druge strane novinarstvo daje toliku slobodu ako ćeš je pametno iskoristiti. Teren, te ljudske, životne priče neiscrpno su vrelo novih spoznaja iz kojih učiš svakodnevno.

U Vas, dakle, sve ima svoj raspored?

-Tako je! Moj dan je doista isplaniran, ja bih rekla, do u minutu. Kad drugi idu odmarati, ja krećem s poslom. Bavim se istraživačkim, znanstvenim radom, pišem. Meni se nije teško ustati usred noći, malo raditi, vratiti se u krevet i nastaviti spavati. Valjda mi je takav bioritam. Ne može to svatko, ali onda u jednom periodu tražim doslovno resetiranje, kratko, ali meni dovoljno da se vratim svojim obvezama. To je moj život!

RAZGOVARAO: DARKO LONČAR
FOTOGRAFIJE: ZVONIMIR BARIŠIN/PIXSELL, DARKO LONČAR

Aktualno
Imotski
Zagvozd