Veliki četvrtak – dan ljubavi, poniznosti i ustanove svetih sakramenata

Prvi dan Svetog trodnevlja, Veliki četvrtak označava početak najdublje i najdirljivije drame kršćanske vjere – Kristove muke, smrti i uskrsnuća. To je dan bogate simbolike i duboke liturgijske svečanosti. Njime završava korizmeno vrijeme i započinje slavlje spasenjskog otajstva, u kojem se vjernici sjedinjuju s Isusovom ljubavlju, poniznošću i potpunim predanjem.

U središtu Velikog četvrtka nalazi se posljednja večera, kada je Isus sa svojim učenicima blagovao pashalnu večeru, ustanovio sakrament euharistije i svećeničkog reda te svojim djelom pranja nogu pokazao što znači istinska služba bližnjemu. Ovaj dan duboko pogađa srce vjernika jer nas poziva na zahvalnost, zajedništvo, poniznost i istinsku ljubav.

Liturgijsko slavlje Velikog četvrtka

U liturgijskom životu Crkve, na Veliki četvrtak slave se dvije posebne mise: Misa posvete ulja, koja se održava ujutro (najčešće u katedrali) i u njoj biskup, okružen svećenicima svoje biskupije, posvećuje ulja koja će se koristiti tijekom cijele godine: ulje za bolesničko pomazanje, ulje za katekumene i sveto krizmano ulje. Ova misa izražava jedinstvo biskupa i svećenika te njihovo zajedništvo u poslanju.

Misa Večere Gospodnje – slavi se u večernjim satima i u središtu je svakog župnog okupljanja. U toj misi se spominje Posljednja večera, a župnik često simbolički pere noge dvanaestorici župljana, ponavljajući Isusov čin ponizne ljubavi. Nakon mise, presveto se prenosi na posebno mjesto – „Božji grob“ ili pokrajni oltar – i vjernici ostaju u tihoj adoraciji, bdijući s Gospodinom.

Zvonici tada utihnu – zvona i orgulje prestaju svirati, a njih zamjenjuju jednostavne drvene čegrtaljke i škrebetaljke koje se koriste do Vazmenog bdijenja. Ova tišina ima duboku simboliku – Crkva ulazi u tugu i sabranost pred Kristovom mukom.

Običaji i pučka pobožnost

U središnjoj Hrvatskoj, posebice u zagorskim i prigorskim krajevima, Veliki četvrtak se njeguje s dubokim poštovanjem i u skladu s narodnim vjerskim običajima koji se prenose generacijama. Kuće su već u potpunosti očišćene i pripremljene za blagdane, a dan prolazi u molitvenoj tišini i duhovnom ozračju.

Jedan od poznatih običaja u nekim mjestima jest da se djecu vodi na večernju misu kako bi doživjela svečanost i dubinu otajstva Euharistije. Posebno se pamti trenutak kada prestanu zvona – djeca znaju reći: “Zvončići su otišli u Rim.” To je slikovit narodni izraz za tišinu koja nastaje u crkvi nakon mise, u znak žalosti zbog nadolazeće muke.

Getsemanska ura

U nekim župama središnje Hrvatske vjernici tradicionalno donose kruh i vino na blagoslov tijekom mise, kao simbol euharistijskog zajedništva. Nakon mise, mnogi ostaju u crkvi u tihoj molitvi pred Presvetim. Ovaj čin bdijenja naziva se Getsemanska ura, podsjećajući na Isusovu molitvu u Maslinskom vrtu i poziv učenicima: “Bdijte sa mnom.”

U nekim obiteljima se u večernjim satima čita ulomak iz Evanđelja o Posljednjoj večeri, a stari običaji nalažu da se večera pripremi skromnije – najčešće jelo je grah ili kruh i vino, u duhu spomena na Kristovu večeru.

Također, u pojedinim selima postoji običaj simboličnog pranja nogu u obitelji, kao izraz poniznosti i služenja – otac ili majka pere noge članovima obitelji u znak zajedništva i ljubavi.

Duhovna poruka Velikog četvrtka

Veliki četvrtak nas iznova vraća na temelj vjere – darivanje iz ljubavi. Isus se daje do kraja – u kruhu i vinu, u služenju, u prihvaćanju muke. Ovaj dan poziva sve vjernike, a posebno svećenike, da obnove svoju ljubav prema euharistiji, prema Crkvi i prema ljudima.

To je dan kada se u skromnosti pronalazi snaga, a u šutnji milost. U kućama i crkvama središnje Hrvatske, gdje zvona utihnu, a čegrtaljke najavljuju Sveti petak, Veliki četvrtak živi u srcima naroda kao dan svetosti, šutnje i vjere.