NA DANAŠNJI DAN: Aleksandar Veliki, Prvi križarski rat, pokolj u Lovreću, Splitska deklaracija i Veljko Rogošić
Aleksandar Veliki, makedonski kralj i veliki antički vojskovođa – 356 pr.n. e.
Aleksandar, koji će kasnije postati Veliki, sin Filipa Drugog i Olimpije, rođen je 22. srpnja 356. godine prije Krista u sjevernom dijelu Grčke. Strogi otac Filip priuštio je Aleksandru najbolje spartansko obrazovanje. Njegov odgojitelj bio je starogrčki filozof i znanstvenik Aristotel.
U dvadesetoj godini Aleksandar postaje kralj svih Makedonaca i politički ujedinjuje grčki svijet. Učvrstivši vlast kreće s 30 tisuća pješaka i 5 tisuća konjanika na trijumfalni osvajački pohod u Aziju. Pobijedivši nedaleko od Troje perzijsku vojsku, cijela Mala Azija dolazi pod njegovu vlast. Potukavši ponovno Perzijance kod Isa, kreće na Feniciju.
Nakon sedam mjeseci opsade razara Tir, ulazi u Egipat i osniva grad Aleksandriju koja postaje važno kulturno središte i preuzima trgovinu srušenog Tira. Prelazi Eufrat i Tigris, te u istočnoj Mezopotamiji pobjeđuje i treći put perzijskog kralja Darija Trećeg. Osvojivši Perziju, nastavlja vladavinu kao nasljednik perzijskih kraljeva.
Nakon toga Aleksandar kreće na Indiju. U proljeće 327. godine prije Krista pokorivši sve zemlje kroz koje je prolazio, prelazi planinski masiv Hindukuš, rijeku Ind, pobjeđuje kralja Pora i bori se prvi put protiv bojnih slonova. Zbog otpora vojnika izazvanog velikim naporima i bolestima, Aleksandar odustaje od daljnjeg prodiranja na istok i vraća se, a njegova flota, izgrađena u Indiji, kreće morem u Perzijski zaljev.
U proljeće 325. godine prije Krista počinju u Babilonu pripreme za veliku ekspediciju u sjevernu Afriku. U trenutku kad je sve govorilo u prilog pobjede nad Kartagom, Aleksandar Veliki umire od malarije u Babilonu, 13. lipnja, u 33. godini. Aleksandar Veliki stvorio je carstvo koje prostranstvom nije dotad postojalo.
Njegovu vojsku pratili su znanstvenici koji su istraživali nepoznate krajeve kroz koje su prolazili tako da se znanje iz zemljopisa i biologije znatno proširilo.
Prvi križarski rat – 1099.
Na današnji dan 1099. godine Godefroy de Bouillon izabran za prvog “Zaštitnika Svetoga Groba Gospodnjeg” Jeruzalemskog kraljevstva.
Križarski ratovi su niz ratova što su ih kršćani zapadne i srednje Europe na poticaj papâ vodili od kraja XI. do u drugu polovicu XIII. st. protiv Seldžuka, Fatimida i drugih islamskih dinastija i država za oslobođenje svetih mjesta u Palestini, posebice Kristova groba u Jeruzalemu, iz ruku muslimana.
Prvi organizirani sukob kršćanskih ratnika protiv seldžuka izbio je nakon što je papa Urban II. (1088.-1099.), na crkvenim saborima u Piacenzi i Clermontu, održanima 1095. godine, pozvao na rat protiv muslimana za oslobođenje Jeruzalema, obećavši sudionicima oprost od svakoga grijeha. Njegov su poziv prihvatili brojni zapadnoeuropski velikaši, a potom i širi društveni slojevi.
Prvi križarski rat od 1096. do 1099. vodili su veliki francuski, flandrijski i normandijski velikaši, među kojima su se isticali Godefroy de Bouillon i njegov brat Balduin I. Oni su na Istok krenuli u kolovozu 1096. preko Balkana i Bizanta, a 1099. osvojili su Jeruzalem, opljačkali ga i počinili velik pokolj stanovništva. Pobjednici su potom osnivali svoje feudalne države na osvojenom području.
Pokolj u Lovreću – 1943.
Pokolj u Lovreću 22. srpnja 1943. je bio pokolj kojeg su počinili pripadnici nekoliko stotina Talijana iz divizije “Bergamo”, skupa sa stotinjak kninskih četnika popa Đujića, te oko stotinu (pretežito vojvođanskih) Nijemaca, s kojima su bili i vojvođanski Srbi (SS-ova folksdojčerska divizija Princ Eugen).
Dakle, oružane snage, koje su činile talijanski, njemački i ustaško-domobranski pripadnici poduzeli su oružanu akciju da unište štabove i jedinice Cetinskog partizanskog odreda kojeg su činili pripadnici Mosorskog partizanskog bataljuna i Sinjskog partizanskog bataljuna. Oružana neprijateljska akcija je bila dio ili sastavnica talijanske operacije pod nazivom „Biokovo-Mosor“ koja je angažirala oko 15.000 neprijateljskih vojnika u cilju potpunog uništenja NOP-a i partizanskih štabova i jedinica.
Istodobno, krenulo se u akciju odmazde nad nedužnim civilnim stanovništvom. Ubili su ili strijeljali 97 žitelja svih uzrasta, a uhapsili 91 i internirali 833 ljudi. Neprijatelj je sistematski spalio i opljačkao više sela. U kući Mate Frankića je zatvoreno 24 žitelja koje su žive zapalili talijanski vojnici, dok su pripadnici ustaško-domobranskih jedinica na zahtjev talijanskog zapovjednika pobili zarobljene partizanski borce.
U talijanskoj operaciji „Biokovo-Mosor“ četničke horde, u organizaciji talijanskih OS, na najsvirepiji način ubili su 33 nedužne osobe u više mjesta Imotske krajine, pljačkajući duž puta zapalili su više kuća. Najviše ih je ubijeno u Zagvozdu, te u Imotskom, Donjim i Gornjim Vinjanima.
Splitska deklaracija – 1995. godine
Dana 22. srpnja 1995. godine hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su Splitsku deklaraciju, punog naziva „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“. Dogovoreno je zajedničko i koordinirano djelovanje hrvatskih snaga i snaga Armije BiH. Posredovao je, uz blagoslov Washingtona, tadašnji turski predsjednik Süleyman Demirel. Na temelju toga sporazuma hrvatske su snage mogle ući na teritorij BiH.
Veljko Rogošić, plivački maratonac – 2008.
Hrvatski maratonac Veljko Rogošić prvi je plivač u povijesti koji je preplivao Sredozemno more između Sicilije i rta Bon u Tunisu. Trebalo mu je 50 sati i 25 minuta. Bilo je to 22. srpnja 2008. godine.
Rogošić je plivačku karijeru započeo je u Jadranu, a svoj prvi plivački rekord oborio je 1960. godine u disciplini 400 metara slobodno.
Od djetinjstva se bavio plivanjem, a 1971. godine preplivao je dionicu Supetar-Split. Te iste godine osvojio je titulu svjetskog prvaka u daljinskom plivanju. Bio je višestruki državni rekorder na 200 m delfin, 400 i 1500 m slobodno, te svjetski prvak u maratonskom plivanju. Športaš koji je obilježio hrvatsko i svjetsko daljinsko plivanje.
Takmičarskim plivačkim maratonima počeo se baviti u svojim ranim tridesetima, prilikom zalaska profesionalne plivačke karijere, a prvi maraton bila je dionica Supetar-Split iz 1971. godine. Iste je godine u talijanskom Riccioneu osvojio prvu titulu svjetskog prvaka, a od 1971. do 1974. godine proglašavan je za najboljeg maratonca svijeta. Pobjeđivao je na mnogim svjetskim plivačkim maratonima: Saguenay, Aleksandrija, Sydney, Cookov prolaz, Jangce, Tai, Mar del Platu, te Ontario gdje je postavio svjetski rekord.
Godine 2004. u 63. godini života, preplivao je La Manche i postao prvi Hrvat, a ujedno i najstariji čovjek kojem je to uspjelo.
