Mladen Vuković: Izbacio sam iz pete u četvrtu, svjetlo živi u humoru
Arhiv kaže kako smo zadnji puta s njim ovako medijski razgovarali prije 10 godina, u srpnju daleke 2013 godine. I nakon toliko vremena, evo, odlučili smo koncem listopada 2023. i mjeseca hrvatske knjige obnoviti razgovor s kolegom, koji je na svoj 65-ti rođendan 22.rujna otišao u zasluženu mirovinu. Kako mu je u mirovini, piše li i promovira li knjige, aforizme i anegdote, neka su od pitanja koje smo postavili dugogodišnjem novinaru i uredniku s Radio Splita, književniku i predsjedniku Udruge hrvatskih aforista i humorista, Mladenu Vukoviću.
Mladene evo malo više od mjesec dana ste u zasluženoj mirovini. Ritam života sada se sigurno promijenio. Kako Vam je u mirovini, a i općenito?
Da, kažu da sam sada i službeno diplomirani umirovljenik, ali neću dugo tražiti posla, jer me čeka brušenje nekih mojih rukopisa i čitanje za gušt hrpe knjiga, koje sam samo slagao na policu nemajući vremena dok sam radio svoje profesionalne novinarske zadatke. Lijepo je biti umirovljenik kad te ujutro ne budi alarm, s kojim sam se uvijek ustajao, jer volim spavati i, hvala Bogu, čak i popodne nakon ručka „ubijem oko“ desetak minuta, ako nema nekih drugih obveza. Izbacio sam iz pete u četvrtu, trebat će uskoro i u još manju brzinu, ali ne smije čovjek nikada biti u leru ili potpuno ugasiti duhovni ni tjelesni motor.
Nastavljate raditi i dalje, ali kao vanjski suradnik?
U HRT-u kao javnoj ustanovi ne dopuštaju nikome raditi preko 65 godina, osim ponekim novinarima koji rade svoje originalne autorske emisije, koje nitko unutar kuće ne može nastaviti uređivati. Tako se mogu pohvaliti da su, zbog popularnosti moje nedjeljne humorističko-satirične emisije „Kad se smijah tad i bijah“ moji glavni urednici odobrili da mogu nastaviti tu emisiju još neko vrijeme. Napominjem da tako ležernu i duhovitu emisiju „Dobri duh Zagreba“ na Radio Sljemenu subotom uređuje i vodi Vojo Šiljak, koji je u mirovini već petnaestak godina.
Koliko dugo uređujete emisiju „Kad se smijah tad i bijah“?
Još dok sam uređivao dvotjednik „Imotska krajina“ 1980-ih pisao sam humor, neke humoreske i za lik „Juke Jukića iz Gornjeg Sela“, koje je vrsno tumačio Ilija Zovko na Radio Splitu, pa kada sam prešao raditi na Radio Split 1990., uz praćenje uglavnom kulturnih događanja (a kad nas je manje kolega u programu onda i ostalih društveno-političkih skupova), nastavio sam pisati tu kolumnu i smišljao kako pokrenuti neku stalnu barem polusatnu šaljivu i vedru emisiju. I u prvu nedjelju u travnju 1991. emitirana je prva emisija „Kad se smijah tad i bijah“ (prema stihovima Maka Dizdara), u kojoj smo uglavnom Ilija Zovko i ja pisali aktualne tekstove, a izabrane aforizme i viceve kroz glazbene mikseve čitali su Ilija Zovko i ostali glumci splitskog HNK-a (Arijana Čulina, Ante Čedo Martinić, Milan Štrljić, Filip Radoš, Franko Strmotić, Ratko Glavina…).
Kada je Vukovar pao na početku Domovinskog rata, onda je emisija zašutjela, a onda smo nakon nekoliko mjeseci shvatili da nas tuga i plač ne vodi nigdje, nego smo vedrim pogledima naprijed pokušali uljepšati život našim izbjeglicama i prognanicima, krijepiti hrvatske branitelje, humorom i satirom čeličiti i našu mladu demokraciju. I nastavila se naša „vedriola u eteru“, emisija nije išla samo tijekom ljetne stanke, i slušatelji su jedva čekali jesensku programsku shemu i nastavak emitiranja. Polako se širio i krug suradnika, stižu baba Manda, kuma Anđa, kumić Ikić, Mara Štekadenta… Kada nas je napustio Ilija Zovko 9. prosinca 2009., otišavši nasmijavati one koji se griju u prančioku raja, još smo više proširili krug suradnika, mnogi se i sami javljaju, tako da danas u emisiji bude najmanje 12 suradnika, ja ih zovem apostolima smijeha, a neki se i ljute kad ih ne utrpam u 45-minutnu emisiju, u kojoj, da bi svi stali, preskočimo koji šaljivi glazbeni broj ili parodiju.
Ne tvrdim da su svi sjajni i bajni, ali neka kolikoća autora koja svjedoči da se Hrvati nisu zaboravili smijati i iz te konkurencije će isplivati i ponešto vrijedno što će preživjeti efemerne poticaje. Ušli smo u 33. sezonu, Isusove godine, i šalimo se, valjda nećemo skončati kao i On. I da podvučem crtu, do sada je ukupno objavljeno 1220 emisija, koju reemitira više lokalnih radio postaja u Hrvatskoj i Hercegovini (među njima i Radio Imotski). 2021. godine samo nekoliko glasova nam je manjkalo da dobijemo „Večernjakovu ružu“ za najbolju radijsku emisiju u Hrvatskoj.
U mjesecu smo hrvatske knjige. Pišete li sada malo jačim tempom aforizme, anegdote?
Mjesec knjige je uvijek poticaj da se pročita koja knjiga više, a onda i napiše koji stih ili aforizam. Humor se može pisati i rutinski, ali to je dvostruka zamka, jer ponavljajući se upadneš u naviku, očekivani „vic“ i brzo dojadiš uvijek istim gafovima, a onda sličiš na onu krasnu kravu koja na koncu prolije sve mlijeko. Zato se ne volim siliti pisati, draže mi je kad mi Onaj od gore šapne misao u pero pa to zapišem. A s godinama, sve češće uza se moram imati i olovku, jer neke pobjegle misli se nikada više ne vrate u glavu.
Poznato je da ste ljubitelj i pisane riječi i da malo koja promocija knjige u Imotskoj krajini prođe bez vas. Možemo li ubrzo očekivati kakvu Vašu samostalnu promociju knjige na području Imotske krajine?
Stjecajem okolnosti, trideset-petogodišnjim praćenjem kulturnih programa, osobito predstavljanja knjiga, ispekao sam nekakav predstavljački zanat, a kako sam bio na čelu Imotske krajine, kasnije 11 godina predsjednik HKD Napredak Split, sada kao predsjednik Udruge hrvatskih aforista i humorista, uredio sam skoro tristotinjak knjiga, a onda je većinu od njih trebalo i javno predstaviti pa sam tako trebao uvijek dati barem neku uvodnu riječ. Volim ljudima pomagati i sretan sam da svojim iskustvom mogu nekome pripomoći da objavi knjigu, među njima su i Imoćani i zato sam često i u našem Gradu na gori. Naravno, nisu to knjige akademskih uzleta, ali bitno je pripomoći da se iskorači prvi korak, a vrijeme će konačno dati svoju ocjenu kvalitete nekog književnog djela. Jer svjedočili smo da su neke knjige godišnje dobivale i po pet nagrada, a danas se i ne spominju, dok su neki vrijedni pisci prepoznati tek kada su umrli. Tako i kažu – da bi postao besmrtan, moraš najprije umrijeti!
Dugo ste u novinarstvu i sigurno možete dati komentar o copy-paste novinarstvu i odgovoriti je li kritika danas kao jedan od novinarskih žanrova kod ljudi pogrešno shvaćena?
Nova doba donijela su nove prakse, tako je i novinarstvo daleko od onih postulata kada sam ja počeo pisati za novinske rotacije, s kojih danas silazi sve manji broj primjeraka novina, sve se prebacuje na digitalne ekrane naših računala i pametnih telefona. Pravih istraživačkih novinara je sve manje, duži i stručniji se tekstovi u brzom ritmu života preskaču, mlađi novinari su sve nepismeniji, misle da će biti pametniji ako koriste engleske riječi, trči se za žutilom i aferama. I Google pripomaže da sve više prepisuju jedan od drugoga, robuje se vlasniku portala i veže konja gdje on kaže, svi mediji postaju navijački umjesto da daju objektivnu i istinitu informaciju… A tek naslovi tekstova – uopće ne otvaram one članke koji pozivaju da ih klikneš i otvoriš, pa makar tvrdili da imaju ekskluzivnu vijest da stiže Sudnji dan.
Jedan Vaš aforizam kaže: „Perući ruke od svega ne stignu oprati obraz“. Kako gledate na današnje društvo u cjelini? Imaju li ljudi srama ili je to postala kod nas pa i u svijetu nepoznata riječ?
Svuda je zavladao novac, muti se na sve strane, sve nas melju interesi svjetskih moćnika. U toj pandemiji licemjerja i farizejstva i u Lijepoj Našoj, negda kršćanskoj, sve je manje skromnosti, morala, etike, samokritike, grizodušja i stida od Boga, krade se na sve strane, svi sanjaju kako se obogatiti preko noći, i to je postalo toliko zarazno i bolesno da se ne vidi granica pa se većina političara nakrala i za svoje pra pra unuke. Neki ministri ne bi dali ostavku ni da ubiju čovjeka. Ajmo na ljepše teme, dok mi nije skočio tlak i šećer!
Nedavno ste također dali jedan intervju gdje kažete kako aforizam treba zakonom zabraniti ako nije satiričan i dovoljno oštar. Je li aforizam danas dovoljno oštar da nekome zasmeta i može li potaknuti odgovorne osobe na promjene u društvu?
Aforizam je najkraća i najteža književno-satirička vrsta jer u rečenicu najviše dvije moraš reći istinu i pol, stalno mudro ubadati u obrazine društva, rušiti kule u oblacima, lažne vrijednosti i laži, efektno ubadati u srž problema i poentirati na duhovit način. Smijeh je lijek, a meni aforizmi sliče na injekcije duha uz čiju pomoć bi društvo moglo biti mrvicu zdravije, bolje, pravednije i ljepše, kada bismo ih svi čitali i učili iz njihovih pouka. Prije pedesetak godina neki su naši aforisti u komunizmu završili u zatvoru (što je najveća nagrada satiričaru!), srećom danas se ne ide u zatvor ako „nagaziš“ neku stranku ili političara, ali zato nećeš dobiti potporu za objavu svoje knjige ili ti djeca nikada neće dobiti sinekuru u državnoj službi. Ali mi satiričari u svom poslu moramo se prisjetiti izreke Marka Twaina: „Ako želiš ljudima reći istinu, nasmij ih najprije, inače će te ubiti“.
Gdje je danas hrvatska kultura?
Nisko. Slabo čuvamo, štitimo, branimo i promičemo svoju bogatu kulturnu baštinu. Dvaput glasamo za iste jude. Sufinancira se bezbroj raznih usta pa ima premalo novca za istinske razvojne programe, potporu kreativnosti, među njima i tiskanje i otkup pravih knjiga domaćih autora i znanstvenika, podilazimo briselskim i drugim dežurnim prohtjevima velikih, mladi kupuju diplome, sposobni bježe u svijet, nema kritičkog mišljenja pa se ne treba čuditi da cajke pet puta pune zagrebačku Arenu.
„Od svih vjetrova najbolja je bura smijeha“, kaže jedan Vaš aforizam. Gdje je nestao smijeh kod ljudi? Razmišlja li Udruga aforista i humorista kojoj ste na čelu o pokretanju nekakvog festivala i „bure smijeha“ u budućnosti?
Dijelom sam već prethodno naslutio dio odgovora koji nije jednostavan. Kada su u 21. stoljeću Hrvatskom zavladali naši silni „demokrati“, ukinuti su svi stalni humoristički listovi, a tijekom Domovinskog rata izlazilo ih je čak pet-šest! Zato smo 2017. i osnovali Udrugu da pokažemo da postojimo, da možemo objavljivati svoje radove, pokrenuli smo na mrežnim stranicama uhah.hr i naš digitalni mjesečnik „Uh!Aha“, koji uređuje Dražen Jergović, objavili smo desetak knjiga humora i više izbora aforizama, u pripremi je i šesti godišnjak aforizama sa svježim osmislicama devedesetak naših članova, koji su dobro odjeknuli i izvan Hrvatske, a trebam li Vam otkriti da Ministarstvo kulture i medija za naše javne knjižnice nije otkupilo niti jedan primjerak od njih pet.
Ajmo se još malo i za kraj razgovora zaigrati aforizama: Jedan Vaš kolega kaže: „Hrvatska je zemlja mraka. Sve se u nas mjeri brojem noćenja“. Nazire li se svjetlo Mladene?
Nekome je to tunel na kraju svjetla, nekim vlak koji juri na nas, no mora se nazirati zbiljsko svjetlo, barem u snu, inače možemo svi krenuti na groblje. Kao i za zrak, borite se i za svaku traku svjetla u ovom sve tamnijem svijetu. A svjetlo živi i u humoru, „šali koja je i Bogu draga“. Zdravi, svijetli i veseli bili!
RAZGOVARAO: DARKO LONČAR
